Neodoljivi šarm fiksnog kursa

Valutni kurs je za privredu ono što je temperatura za naše telo: odražava njeno sveukupno zdravlje. Da bi kurs bio konkurentan i stabilan, ne vredi lečiti sam kurs, mora se lečiti privredni sistem – privreda je ta koja mora da postane konkurentna. Srbiji nije dovoljno 18 meseci da to postigne, kao što g. Đilas navodi u skorašnjem intervjuu u Politici. Da bi se „temperatura oborila“ mora se raditi na samim temeljima privrednog sistema, a to bi „lečilo“ i štošta drugo: sitnu i krupnu korupciju, mrzovolju šalterskih službenika, javašluk, a iznad svega eliminisala bi se mogućnost nekažnjenog nepoštovanja ugovornih obaveza – pogotovo kada je država u pitanju.

Kao što sam naglasila u razgovoru sa novinarkom NIN-a, na koji se g. Đilas (nedovoljno precizno) poziva: paket fiskalnih rezova nikako nije dovoljan uslov za održivost fiksnog kursa. Rezovi će povećati konkurentnost privrede na neko vreme, ali promene moraju biti mnogo dublje ako želimo privredu sposobnu da potom ostane konkurentna, bez promena kursa.

Kako se postaje „konkurentnom privredom“? Počnimo od toga kako se to ne postaje: konkurentnost privrede ne može se povećati subvencionisanjem izvoznika. Subvencije neko plaća, i njihovi troškovi, kao i svi drugi troškovi jednog društva, ugrađeni su u konkurentnost njegove privrede. Konkurentnost privrede može se povećati samo na jedan od dva načina: ili tako što će se povećati njena produktivnost — dakle da sa postojećim trošenjem napravimo više proizvoda koje onda možemo jeftinije da prodamo, ili tako što će bar neko u društvu, a bolje je svako — državna administracija, proizvođači, vlasnici kapitala, poljoprivrednici, penzioneri — manje da troši. g. Đilas je u pravu što počinje svoj program fiskalnim merama koje smanjuju troškove države. I ekonomisti se najčešće usredsređuju na kontrolu trošenja: država nam je prevelika (i jeste) a zarade, ma kako mizerne, još uvek su previsoke da se izborimo na globalnom tržištu (i jesu). No, zaboravlja se da je Srbija rezala troškove već više puta. Ono što Srbija nije kadra jeste da obezbedi da troškovi ponovo ne narastu. Na primer, Srbija je više puta smanjivala poreze na zarade, ali bi potom porast zarada, koji se nije bazirao na realnim ekonomskim parametrima – pojeo veći deo tako dobijene konkurentnosti.

Nijedno društvo ne može da smogne snage da se žrtvuje – da smanji zarade koje smatra pravednim i smanji sopstvena očekivanja od države – ako ne može računati s tim da će potom postojani i ubedljivi rast produktivnosti nagraditi tu žrtvu. Zamislimo konkurentnost kao makaze čija jedna oštrica su troškovi, a druga produktivnost privrede. Onda, Srbija mora da se usredsredi na drugu oštricu – na reforme koje će joj omogućiti trajni rast produktivnosti. Nije ni to lako, ali biće obilato nagrađeno jer ekonomski potencijal Srbije je realno mnogo veći od onog što ona sad ostvaruje.

U normalnim uslovima u savremenim privredama produktivnost stalno raste jer tržišna disciplina tera svakog tržišnog učesnika da se stalno trudi i dovija kako da postigne više sa onim što ima. A važna je i uloga države. Ona svime što radi deluje na privredu, makar samo zato što je tereti porezima, kojima pokriva svoje troškove. To dejstvo može biti i vrlo direktno, kao što je slučaj sa preduzećima u državnom vlasništvu – ona su deo privrede. Očigledno je da kad država njima dobro upravlja, direktno doprinosi porastu produktivnosti privrede; u suprotnom je direktno, ali i indirektno, umanjuje. No, država ima svoju „produktivnost“ i kada ne učestvuje direktno u privrednoj aktivnosti. Na primer, Srbija može privredu da tereti hiljadama carinika i špeditera čiji posao je da opterećuju i usporavaju promet robe, a može i da uprosti regulativu, smanji broj carinika i špeditera, i zaposli efikasne (dobro obučene) spoljnotrgovinske predstavnike u poslanstvima, koji će da pomažu srpskoj privredi da se plasira. Očigledno je da je u drugom slučaju država za iste pare imala mnogo „produktivniji“ efekat. Još jedan primer bio bi izbor između toga da se novac koji se izdvaja za obrazovanje koristi za „proizvodnju“ manjeg broja potrebnih i kvalitetnih kadrova, ili velikog broja potpuno beskorisnih.

Ipak, ključ je u tržišnoj utakmici, tj. disciplini. Zahvaljujući njoj danas se čovečanstvo hrani, oblači i prevozi uz ulaganje samo delića resursa koji bi za to bili potrebni pre sto godina. Nema te državne mudrosti i organizacije koja može da zameni njene građane kad svi preuzmu inicijativu i usredsrede energiju da urade ono što je u njihovoj moći kako bi pokupili nagradu koja im obećava verodostojno tržište. Zbog toga je izuzetno važno da u tržišnoj utakmici za sve deluju ista pravila, jednako i predvidljivo — i da ta pravila nagrađuju štednju, kreativnost, produktivnost, i preuzimanje rizika kako bi se oni povećali. Nije reč o „surovoj strogosti“, već o striktnom poštovanju pravila. Primer Švedske najbolje pokazuje da društvo može da prigrli i izmakne iz igre one koje smatra slabim i nedovoljno konkurentnim za tu utakmicu. Švedska radikalno menja tržišnu raspodelu dohotka u korist onih kojima je tržište manje naklonjeno. Međutim, Švedskoj ne pada na pamet da se meša u samu utakmicu, da nedosledno primenjuje pravila igre, i time preusmeri energiju privrede sa konkurencije na kamčenje pomoći od države.

Srpska država nije kao Švedska. U Srbiji država negativno deluje na produktivnost i tržišnu disciplinu u svim svojim ulogama. Kao primer države kao učesnika na tržištu, PKB je izuzetak. Po pravilu preduzeća u restrukturiranju ne samo da nemaju pozitivan doprinos, već gutaju energiju (i resurse) privrede, kao crne rupe. Umesto da država bude najpouzdaniji platiša u zemlji, ona je izvor lanaca neplaćanja koji i najdisciplinovanije dovode do toga da ne mogu da izvrše svoje obaveze. Javna preduzeća su najveći učesnici na srpskom tržištu, i kao takva njihove javne nabavke, uz državne, u potpunosti diktiraju sadržaj i ritam ekonomske aktivnosti u zemlji. To ne bi bio problem kad bi javne nabavke nagrađivale kvalitet i produktivnost. Pošto to nije slučaj, država i u toj ulozi deluje kao crna rupa koja poništava i usisava kreativnu energiju tržišta, zamenjujući je nekim drugim pravilima ponašanja. Kao regulator, država često odmaže umesto da pomaže ekonomsku aktivnost. Što je još važnije, često svoju snagu koristi da nekažnjeno izbegava poštovanje pravila igre koja bi trebalo da štiti. Nije neobično, niti kažnjavano, da se nova vlast u nekoj opštini prosto odrekne ugovora koje je prethodna vlast, formalno legalno, potpisala sa „svojim“ privatnicima. I konačno, stižemo do rasipništva – srpska država opterećuje privredu i društvo, a zauzvrat nudi im neupotrebljive kadrove, zdravstvenu zaštitu za koju mora dva puta da se „plati“ i slično.

Rekla bih da je gospodin Đilas u svom iskustvu sa PKB-om otkrio i koliki je naš rasuti ekonomski potencijal, i da je za njegovu aktivaciju potrebno „popraviti“ državu. Međutim, greši ako misli da je može „popraviti“ time što će da umnoži to svoje iskustvo. Čak i ako zanemarimo činjenicu da bi država u kojoj dobre odluke zavise od onoga koji njome upravlja bila dobra samo dotle dokle je on na vlasti, upravljanje ličnom intervencijom mora pasti na testu kad-tad, jer se politički lideri nalaze u „šizofrenoj ulozi“ zastupanja društvenog interesa i interesa svoje stranke. Ko od naših političara može da kaže da bi bio u stanju da smanji plate i penzije 15 odsto kako bi odbranio fiksni kurs, posle nekog spoljnog udara tri meseca pred izbore, baš zato što je to u interesu Srbije?

„Dobra“ država nije ona čiji lideri dobro odlučuju, već je to ona koja ograničava polje odlučivanja svojih lidera tako što zakonima, procesima i procedurama štiti javni interes, i tako što ih prisiljava da poštuju pravila igre koja važe za sve. Takvu državu politički lideri mogu da grade samo uz pomoć, zapravo pod budnim okom, angažmanom, i pritiskom javnosti, tj. elite. (Nije dovoljno prepisivati evropske zakone.) Dakle, to političari sami, svakako, ne mogu. No, uloga državnika je da prepozna kakva nam je država potrebna, i prvi korak je da jasno obaveže sebe i svoju stranku da će raditi na njenoj izgradnji.

Dakle, program – DS-ov ili bilo koje druge stranke, koji bi omogućio da se uspostavi održivi fiksni kurs – tj. trajna sposobnost Srbije da unapređuje svoju produktivnost – morao bi da počne od uspostavljanja principa, kriterijuma, procedura koje bi političarima i strankama unapred vezali ruke u donošenju mnogih odluka. U našem slučaju – u odlučivanju o konkretnom fiskalnom programu, po kojim kriterijumima bi g. Đilas birao kako da postigne uštede u najavljenom paketu fiskalnih mera? Kome bi bio majka, a kome maćeha? Kriterijumi moraju biti eksplicitni i proverljivi. Zatim, kako razvijamo programe podrške privredi? Trebalo bi formulisati eksplicitne razvojne vizije (i to staviti na test glasača) a zatim eksplicitne kriterijume, procedure, za razvoj konkretnih programa i merila provere rezultata pri implementaciji, kao što sam detaljnije objasnila u svom tekstu (prvi deo teksta, možete pročitati ovde). I napokon, kao najvažnije, a relativno lako sprovodljivo, mora se zatvoriti prostor za proizvoljno delovanje države na tržištu.

Najavljuje se posebna podrška izvozu i poljoprivredi. Možda su razlozi za izbor te dve oblasti očigledni, ali se postavlja pitanje po kojim kriterijumima će se odlučivati kome i kako tačno treba pomoći? Kako će javnost da proverava da nije u pitanju kriterijum partijske pripadnosti? Zatezanje tržišne discipline, makar samo početno, od naročite je važnosti, a može i da proizvede brze efekte. Ono zahteva ozbiljnije sprovođenje niza mera koje ubrzavaju izvršenje, naplatu, stečaj, ali paket mera mora da počne od disciplinovanja plaćanja same države. U tom slučaju nije dovoljna volja individualnih političkih lidera, već se one moraju međusobno ograničiti državnim programskim dokumentima koji ih teraju da rade konzistentno na realizaciji proklamovanih ciljeva. Kao što imamo priliku da vidimo ovih dana, dok Ministarstvo ekonomije i finansija nastoji da smanji zaostatke u državnim plaćanjima, istovremeno se oglušuje o EPS-ove finansijske potrebe. One, pak, u najvećoj meri proističu iz toga što cena energije već više godina ne pokriva troškove, što znači da EPS prebacuje deo svojih obaveza na ostatak privrede. Ozbiljan program mera mogao bi da najavi kako će se država obavezati da promeni ovo ponašanje – na primer, da se predloži superzakon prema kojem će svako kašnjenje države nevoljni poverilac moći skupo i lako da naplati. Kad bi neko na srpskoj političkoj sceni ponudio ovakav program, srpsko društvo, i civilno društvo posebno, imalo bi mogućnost i obavezu da se ozbiljno lati posla da prati i drži takvu političku opciju za reč, i izlaže proizvoljnost svakog drugačijeg programa ruglu.

Dok se takva opcija realistično ne pojavi na javnoj sceni Srbije, valjalo bi otvoriti drugačiju debatu: da li je inflaciono ciljanje (targetiranje) najbolja metoda tržišnog određivanja kursa za Srbiju, ili bi valjalo da prelistamo zaključke najnovijih istraživanja koja pokazuju da se za privredni rast u svetu ipak najbolje pokazuju metode koje u prilično većoj meri stabilizuju kurs nego što je to kod nas slučaj? Na taj način, i privrednici i stanovništvo dobili bi veću stabilnost i predvidljivost kursa, a špekulanti malo manje zarade.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *