Media Corner

Zadatak za državu – stvoriti povoljno poslovno okruženje i za domaće kompanije

15. Mar 2023

„Srbija ima ne dva, nego više poslovnih okruženja, od kojih je jedno za strane kompanije, drugo za javna preduzeća, a treće poslovno okruženje je za mala i srednja preduzeća“, objasnio je Nemanja Šormaz, direktor CEVES-a, na jučerašnjoj panel diskusiji „Evropa se vraća kući, da li je to prilika za Srbiju?“.

Prema njegovim rečima, podaci pokazuju da strane direktne investicije imaju povoljno poslovno okruženje i da one već devet godina kontinuirano rastu, do 2022. kada su bile rekordne (sa izuzetkom korone).

Govoreći o subvencijama koje strane kompanije dobijaju, a koje ljudi doživljavaju kao ogromne, Šormaz navodi da tim kompanijama subvencije nisu bitne samo da bi im smanjile troškove, jer postoje kompanije koje dobiju subvenciju od milion evra, a na godišnjem nivou izvezu desetine i stotine miliona evra. „Takve kompanije kažu da su im te subvencije bitne kao garancija države da će biti ozbiljan i pouzdan partner, što je cena koju plaćate za nedovoljno razvijeno poslovno okruženje i vladavinu prava, cena koju ne biste morali da plaćate da je to razvijenije“, poručio je Šormaz.

Sa druge strane, mala i srednja preduzeća posluju u potpuno drugačijem okruženju, daleko manje povoljnom, i oni su ti koji moraju da se suočavaju sa različitim groteskama i lavirintima srpske administracije. „Oni ne uživaju sve te beneficije, često su onemogućeni da se takmiče po nekim fer uslovima na tržištu, na tržištu rada, da imaju pristup najboljim đacima u školama i studentima“, kaže Šormaz.

Prema njegovim rečima, ove godine će iznos subvencija koje će otići ka stranim kompanijama dostići negde oko 200 miliona evra, dok za domaću privredu država opredeljuje nekih 30-40 miliona. „Međutim, država domaći MSP sektor posmatra kao jednu amorfnu masu, nudi im jedan instrument koji je poprilično rasitnjen, pa 1.000 kompanija aplicira i dobije“, kazao je Šormaz.

S obzirom da je pokazala da može da stvori povoljno poslovno okruženje, država to isto treba da omogući i svojim domaćim kompanijama.

Šormaz je na panelu Nove ekonomije naveo i da Srbija i dalje investicije dovodi na ad hoc osnovi, da nema plan razvoja, plan investicija, niti definisane razvojne prioritete i ciljeve – nema predvidivost šta zaista planira i na koji način.

Na panelu „Evropa se vraća kući, da li je to prilika za Srbiju“ učestvovali su i izvršni direktor Saveta stranih investitora Aleksandar Ljubić, istraživačica u „The Henry Jackson Society“ Helena Ivanov, direktor Inicijative „Digitalna Srbija“ Nebojša Bjelotomić, kao i profesor Ekonomskog fakulteta Predrag Bjelić.

Panel je organizovala Business Info Group, izdavač Nove ekonomije, uz podršku National Endowment for Democracy.

Održana izložba-panel diskusija Vreme je za MSP

03. Mar 2023

Mala i srednja preduzeća su nosioci najvećeg dela domaće privrede, kreiraju 60% dodate vrednosti, 66% zaposlenosti i učestvuju sa 45% u ukupnom izvozu. Kao takva, predstavljaju i temelj i pokretačku snagu nove srpske privrede, i imaju izuzetan potencijal da doprinesu održivom razvoju Srbije u narednoj deceniji i ostvarenju svih ciljeva Agende 2030 za našu zemlju.

Ipak, domaći MSP sektor ne uživa nivo pažnje i podrške kao velika preduzeća i potrebno je da se MSP stave u centar razvojnih politika, glavni je zaključak panel diskusije Vreme je za MSP! koju su zajedno organizovali CEVES i Privredna komora Srbije.

U okviru Platforme „Održivi razvoj za sve“, Centar za visoke ekonomske studije (CEVES) već više od dve godine vodi dijalog sa ključnim srpskim preduzetnicima o potrebama razvoja srpske privrede radi prepoznavanja i pokretanja inicijativa koje će doprineti ostvarivanju ove vizije do 2030. godine. Tim povodom, danas je održana panel diskusija Vreme je za MSP! na kojoj su predstavnici malih i srednjih preduzeća, državnih institucija značajnih za razvoj MSP sektora, Privredne komore Srbije i drugi zainteresovani za dalji razvoj MSP sektora razgovarali o tome šta je potrebno da ovaj deo privrede nastavi da raste i još snažnije doprinosi održivom razvoju Srbije.

„Potreban je fokus države, ali i društva, na izgradnji podsticajnog privrednog ambijenta, te prestanka prakse kojom se MSP, administrativno i na druge načine, diskriminišu u odnosu na velika preduzeća. U svojim politikama i finansijskim resursima, odnos između pažnje koja se posvećuje MSP i velikim preduzećima mora da se ujednači, a u skladu sa dobrom praksom EU“ – izjavio je Nemanja Šormaz, direktor CEVES-a, tokom uvodnog dela panela, naglašavajući da će CEVES zajedno sa drugim partnerima nastaviti da se zalaže za inicijative koje su identifikovane od strane MSP.

Iako u drugom planu naspram stranih direktnih investicija (SDI) i velikih državnih i javnih sistema, MSP pokazuju kontinuirani rastući kapacitet i snagu da odigraju ključnu ulogu za dalji razvoj Srbije. Uprkos nedovoljno podsticajnom ambijentu, broj mikro, malih i srednjih preduzeća u periodu 2015–2020 povećao se za preko 78.000 (od čega 10.600 čine nova privredna društva), broj zaposlenih veći je za 163.742 (20,4%), ukupan rast bruto dodate vrednosti iznosio je 46.4%, dok je izvoz – glavni pokazatelj konkurentnosti – uvećan za 1,4 milijarde EUR (26,8%).

Naš zadatak je da pomognemo upravo malima i onima koji nemaju svoje interne resurse jer upravo je njima potrebna najveća podrška organizacija. Ovo je jedan posao koji mora da ima široki front aktivista koji pomažu, koji skreću pažnju na probleme s kojima se suočavaju mala i srednja preduzeća“ – poručio je  Mihailo Vesović, direktor Sektora za strateške analize, usluge i internacionalizaciju u Privrednoj komori Srbije.

Kao jednu od veoma značajnih prepreka za ubrzanje rasta i produktivnosti MSP, učesnici diskusije su identifikovali to što MSP nisu izuzeta od poreza na dobit na investicije kao što je to slučaj sa velikim preduzećima a – uglavnom iz stranih direktnih investicija – kao i nepostojanje adekvatne institucionalne podrške u međunarodnim finansijskim transakcijama (osiguranje izvoza, garancije) što je praksa u drugim zemljama Evrope i u regionu.

Dušan Šarković, vlasnik i direktor preduzeća DMV Kontrolni sistemi iz Niša osvrnuo se na pitanje poreskog kredita, rekavši da većina MSP ne može da pređe prag od pola miliona evra ulaganja i 200 zaposlenih koji je neophodan za ovu meru, te da bi bilo dobro da se ovaj mehanizam redefiniše tako da obuhvati i domaća mala i srednja preduzeća, kao što je to bio slučaj do 2013. godine. 

Panelisti su se složili da mala i srednja preduzeća čine okosnicu domaće privrede, te da imaju nemerljiv doprinos i za izvoz Srbije i za zapošljavanje, posebno u sredinama do kojih strane firme nemaju interes da dođu čime snažno doprinose smanjenju nejednakosti i depopulacije Srbije.

Na današnjem događaju učestvovali su Mihailo Vesović, direktor Sektora za strateške analize, usluge i internacionalizaciju u Privrednoj komori Srbije, Slavica Savičić, državna sekretarka u Ministarstvu finansija, Tatjana Matić, direktorka Fonda za razvoj, Vesna Vučetić, direktorka sektora Kredita i garancija u Fondu za razvoj, Jelisaveta Lazarević, prodekanka i docentkinja na FEFA fakultetu, Dušan Šarković, vlasnik i direktor DMV Kontrolnih sistema iz Niša, i Zorica Ilić, finansijska direktorka kompanije Dmiteh iz Gornjeg Milanovca. Razgovor je moderirala Marijana Radovanović, savetnica za razvoj u CEVES-u

U okviru izložbenog dela, predstavljena su vodeća MSP u domaćem vlasništvu u Srbiji, preduzeća kod kojih direktan izvoz sopstvenih proizvoda i usluga i to na zahtevnim tržištima ima vrednost veću od EUR 1 miliona u poslednjih par godina. Događaj je nastavak prethodno uspešno organizovane konferencije MSP100 Expo koju je Ceves organizovao početkom juna u Kragujevcu.

Panel diskusiju i izložbu su organizovali CEVES i Privredna komora Srbije, a u okviru Platforme „Održivi razvoj za sve“ koju podržavaju vlade Švajcarske i Nemačke, a sprovodi GIZ u okviru projekta „Reforma javnih finansija – Agenda 2030“.

Gostovanje u Dnevniku – Kori Udovički 30.12.2022

31. Dec 2022

Gostujući u Dnevniku, Kori Udovički komentarisala je godinu iza nas. Kako je ekonomska i energetska kriza uticala na Srbiju i Evropu, da li je Srbija zaista otpornija nego druge zemlje na ovakve šokove, o aranžmanu sa MMF, situaciji u EPS-u i drugim temama možete poslušati na sledećem linku.

Bilten: Vreme je za MSP i Srećna 2023!

26. Dec 2022

Dragi naši prijatelji, partneri, saradnici, donatori,

Tokom 2022. godine zalagali smo se za ostvarivanje održivog razvoja u Srbiji, a naročito za ključnu ulogu koju mala i srednja preduzeća (MSP) moraju u takvom razvoju da igraju. Pokazali smo i da MSP imaju veliki potencijal da je odigraju — pod uslovom da ih politika i društvo podignu iz podređenog položaja. Protekla godina donela je političku neizvesnost, povećane troškove i smanjenu evropsku tražnju usled energetske krize, rata u Ukrajini, kao i sve skeptičnijeg odnosa poslovnih partnera prema međunarodnom pozicioniranju Srbije. U suočavanju sa tim izazovima, MSP pokazuju borbenost i žilavost, kao i za vreme pandemije, iako su opterećeni pritiscima i rizicima usled nedostatka vladavine prava. A možda baš zato, jer žive spremni za neprijatna iznenađenja. Manja dobra vest je da među MSP raste interesovanje za ozelenjavanje i digitalizaciju. Promovisanjem istih daćemo mali doprinos ne samo rastu njihove produktivnosti, već i življenju po evropskim vrednostima i standardima.

Naša novogodišnja odluka je da odlučno radimo na uspostavljanju stalne i stabilne podrške MSP kroz saradnju sa svim zainteresovanim stranama i da istrajemo u nastojanju da Srbija postane bolje društvo za sve njene građane. Koristimo ovu priliku da pre novogodišnjih želja, rezimiramo naš rad u 2022. godini i najavimo ključne aktivnosti koje planiramo u godini pred nama.

_____________________________________________

Povoljne okolnosti na koje smo ukazivali u prošlosti  omogućile su Srbiji ubrzavanje privrednog rasta. Bila je to prilika da se rast pretvori u održivi razvoj, koja nije iskorišćena. U aktuelnoj krizi nepoštovanje principa dobrog upravljanja preti da unazadi ne samo kapacitet institucija, kao što je pokazao slučaj EPS-a, već i da unazade postignuti razvoj. Dugovi EPS-a nametnuli su značajno sužavanje fiskalnog okvira, kao i veće povećanje cena električne energije nego što bi bilo potrebno zbog same evropske krize. Uprkos tome, nastavlja se neciljano trošenje iz budžeta na široke grupe građana kojima pomoć nije potrebna, a trajno će se unazaditi položaj onih kojima je pomoć najpotrebnija. To je naročito opasno u trenutku kada je inflacija u zamahu. Takođe, na duži rok, teško je verovati u održivost ekonomske strukture koju gradimo visokim nivoom investicija o kojima se odlučuje mimo zakona, daleko od očiju i bez učešća javnosti i ekspertskih ocena.

Kao jedan od koordinatora Platforme „Održivi razvoj za sve“ učestvovali smo u oceni da za 2021. godinu na nacionalnom nivou i pored određenih pomaka, Srbija nije uznapredovala u ostvarivanju Agende 2030 održivog razvoja. Posebnu pažnju posvetili smo MSP sektoru (više u narednom odeljku) i nekim od ključnih izazova na koje nailaze: nedostajuće veštine na tržištu rada i digitalna i zelena transformacija. Na lokalnom nivou nastavili smo da radimo na jačanju kapaciteta za upravljanje sopstvenim razvojem, dok smo u tri lokalne samouprave – Pirotu, Knjaževcu i Somboru – aktivno radili na prepoznavanju razvojnih šansi i formulisanju lokalnih planova razvoja.

CEVES OPSERVATORIJA

Iako je rat u Ukrajini u februaru 2022. gurnuo poslovno raspoloženje u Evropi u negativnu teritoriju, ohrabruju indikacije da se to raspoloženje stabilizuje, a moguće i oporavlja u poslednjim mesecima, naročito u zemljama centralne i jugoistočne Evrope. U Srbiji se ekonomsko raspoloženje vidno popravlja tek u poslednjem mesecu, novembru.

Izvor: Eurostat, consumer and bussines surveys

_____________________________________________

Posebno smo ponosni na konferenciju-izložbu MSP Srbije 2030: MSP100 Expo“, održanoj u junu 2022. godine na kojoj smo okupili i predstavili 100 vodećih MSP u Srbiji. Pokazali smo njihov potencijal i i započeli proces objedinjavanja njihovih glasova kako bi postao prodorniji. Konferencija je iznedrila niz inicijativa za dalje jačanje konkurentnosti i inovativnosti MSP sektora, a potom je CEVES nastavio da ih predstavlja u javnosti i za njih se zalaže pred donosiocima odluka.

Od 2023. godine krećemo u sistematičnu kampanju VREME JE ZA MSP! Želimo opipljive promene u položaju MSP u politikama Srbije, uklanjanje zapostavljanja ili čak diskriminacije koja trenutno postoji od strane države, a naročito: vraćanje poreskog kredita na investicije (koji velika preduzeća dobijaju a MSP ne); podizanje izvozne podrške na nivo uobičajen u konkurentskim zemljama u Evropi; usmeravanje kriterijuma podrške privlačenju SDI ka sveukupnim efektima koje one imaju na domaću privredu, a naročito u oblasti izgradnje znanja. Kampanju započinjemo krajem januara predstavljanjem MSP100 izložbe u prostorijama PKS. Pored niza medijskih aktivnosti, kampanja će uključiti i panel diskusiju na Kopaonik Biznis Forumu 7. marta – gde ćemo i predstaviti naš novi indeks konkurentnosti i inovativnosti MSP*, kao i drugu po redu konferenciju-izložbu „MSP Srbije 2030: MSP100 Expo 2023“ u septembru.

*Uz podršku USAID-a, kroz petogodišnji projekat „Velika Mala Privreda“ koji sprovodi ACDI/VOCA kojem je CEVES partner od 2022.

_____________________________________________

CEVES STAV

Od (nekada ključnog) pitanja – kada će Srbija ući u EU, sve značajnije postaje pitanje – hoće li Evropa ući u Srbiju, i kada? Srpskom rukovodstvu i javnosti još jednom ovih dana svu pažnju i energiju odvlači složena kosovska situacija koja preti da se otme kontroli, i nagriza imidž stabilnosti koji je jedan od ključnih uslova za dalji privredni oporavak zemlje. Drugi uslov je jasna evropska perspektiva, a nju ozbiljno nagrizaju kako kosovski problem, tako i neusklađenost sa ključnim stavom EU spoljne politike – odnosom prema Rusiji. Treći uslov je uspostavljanje vladavine prava i poštovanje evropskih vrednosti u upravljanju ekonomskim razvojem. Zakoni su uglavnom dobri ali se ne primenjuju ili nisu isti za sve. U tom kontekstu, usvajanje postojećeg predloga Zakona o policiji, koji ozakonjava ugrožavanje osnovnih ljudskih prava, bio bi najveći nazadak u prethodne dve decenije. A život u pravnoj sigurnosti uz učešće zainteresovanih u politikama, donelo bi radikalno unapređenje u poslovnom ambijentu, i kvalitetu javnih ulaganja i osnažilo srpsku privredu dok se suočava sa izazovima. I ne samo to. „Evropa u Srbiji“ ojačala bi evropsku perspektivu Srbije i poverenje u nju a uslov je koji isključivo zavisi od nas.

_____________________________________________

U novu godinu ulazimo sa najavama vlasničke transformacije javnih preduzeća (u akcionarska društva) a naročito EPS-a, u čijoj reorganizaciji učestvuju i norveški savetnici. No, vest koja je okupirala javnost bila je da „EPS opet izvozi struju“.  Zapravo, srpski elektroenergetski sistem neće se još bar jednu godinu vratiti u puni proizvodni kapacitet, a javne finansije će otplaćivati cenu prošlogodišnje havarije još duže. Reorganizacija javnih preduzeća ne može ih proizvesti iz političkih u dobro upravljane sisteme, sve dok uspostavljanje vladavine prava ne pretvori nadležnosti na papiru u stvarne. U međuvremenu, mali napredak mogao bi se napraviti donošenjem konzistentnih energetskih i klimatskih strategija koje bi odgovorile na pitanje kako će Srbija ostvariti obaveze smanjenja emisija koje je preuzela pred svetom? I šta kad za  20-30 godina uglja ne bude više? U svakom slučaju, bilo kakvoj stvarnoj promeni moraće da prethodi ozbiljna priprema – koja će pripremiti postepeno smanjivanje zaposlenosti i alternativne izvore zapošljavanja, za masovne viškove zaposlenih koji su trenutno vezani za skoro svako javno preduzeće. Nadamo se da će i norveški savetnici to da uvide.

U narednih godinu dana uložićemo značajan napor da MSP-ove podstaknemo i pomognemo im da krenu putem ozelenjavanja svog poslovanja i svojih zajednica. Pokazaćemo im, kroz niz brošura i radionica,  da ozelenjavanje poslovanja nije samo trend, ili čak pretnja, nametnuta od strane Evropske unije, već i moralna obaveza i globalni proces koji oblikuje tražnju budućnosti a koji pored troškova, otvara prilike za unapređenje produktivnosti i profitabilnosti poslovanja.

_____________________________________________

ZAHVALNICA

Velika zahvalnost našim partnerima iz projekta „Održivi razvoj za sve”, kao i GIZ-u, SDC-u, Svetskoj banci, Nacionalnom konventu o Evropskoj uniji, USAID–u, ambasadama Nemačke, Švajcarske i Slovenije i drugim donatorima i partnerima koji nas motivišu da zajedno tražimo rešenja za izazove održive budućnosti srpske ekonomije. Radujemo se daljoj saradnji!

_____________________________________________

Kori Udovički: U procesu reforme EPS-a najveći problem uvek je bilo mešanje politike

15. Dec 2022

Glavna ekonomistkinja Cevesa Kori Udovički izjavila je da je u procesu reforme Elektroprivrede Srbije najveći problem uvek bilo mešanje politike.

„To je daleko veći problem nego obična korupcija. Ako vi loše upravljate sistemom kao što smo sad videli. Cena te prezaposlenosti, cena toga što nešto ne održavate kako treba na kraju je veća od onoga što se neko negde ugradio“, rekla je Udovički na televiziji Insajder.

Udovički je rekla da je zbog toga potrebno postaviti pitanje kuda politika vodi EPS jer, kako je navela, preti nestašica uglja.

„Mi ćemo ostati bez uglja za 20-30 godina. U energetici taj period je sutra, a još pričamo o tome kao da je to nešto što tek predstoji“, dodala je ona.

Za potez vlade Srbije da angažuje firmu iz Norveške da predloži model reformi, Udovički kaže da ta firma može da bude savetnik, ali da na kraju reforme sprovodi država.

„Kada je trebalo da se stabilizuje proizvodnja uglja u Kolubari, pronađen je direktor za Rudarski basen Kolubara koji zna kako da organizuje proizvodnju. Problem je što je on politički iz neke druge priče. I šta ćemo sad? Hoćemo li pustiti Norvežane da izbace politiku iz EPS-a“, upitala je Udovički

Ceo intervju možete pogledati na sledećem linku.

Održana fokus grupa u Somboru u okviru podrške izradi Srednjoročnog plana razvoja grada

08. Apr 2022

Centar za visoke ekonomske studije CEVES je, zajedno sa Timočkim omladinskim centrom, u okviru Ekonomskog stuba Platforme „Održivi razvoj za sve“, održao fokus grupu sa predstavnicima Sombora u prostorijama Somborskog Edukativnog Centra u Somboru, 7. aprila 2022. godine. Među okupljenima bili su predstavnici gradske uprave, preduzeća, Privredne komore i javno komunalnih preduzeća. Događaj je organizovan sa ciljem prikupljanja informacija i stavova učesnika o temama koje će biti značajne za pripremu Srednjoročnog plana razvoja grada.

Tokom događaja učesnici su davali svoje mišljenje na osnovu svog iskustva i područja rada o sledećim temama: kvalitetu infrastrukture, ponudi radne snage, stanju u poljoprivredi i turizmu i glavnim preprekama njihovog daljeg razvoja, dostupnosti finansijskih instrumenata preduzećima, kao i uticaju aktuelnih zbivanja u Ukrajini i kovid krize na poslovanje. Među glavnim zaključcima fokus grupe ističe se potreba za unapređenjem kvaliteta infrastrukture, kao i potreba za većim ulaganjima kako bi se stimulisala i dalje unapredila domaća privreda. Ovo je prvi od nekoliko događaja koje će CEVES sprovesti u Somboru u cilju formulisanja preporuka za gradsku upravu za izradu Srednjoročnog plana razvoja.

CEVES učestvovao na javnoj debati: Program ekonomskih reformi i ostvarivanje COR 5 – rodna ravnopravnost

08. Apr 2022

Centar za visoke ekonomske studije CEVES učestvovao je na javnoj debati „Doprinos Programa ekonomskih reformi (ERP) u ostvarivanju Cilja održivog razvoja 5 – rodna ravnopravnost“ 6. aprila 2022. godine, koju je organizovala Fondacija Centar za demokratiju u okviru Platforme “Održivi razvoj za sve“. Na debati je predstavljena analiza  „Rodna perspektiva u Programu ekonomskih reformi za period od 2022. do 2024. godine“, autorke  Sarite Bradaš, istraživačice Fondacije Centar za demokratiju, sa preporukama za izradu narednog Programa ekonomskih reformi.

Ključni zaključak debate je da ERP nije uključio analizu uticaja predviđenih strukturnih reformi na rodnu ravnopravnost, čime se  povećava rizik od reprodukcije postojećih rodnih nejednakosti. Kada je reč o zapošljavanju, ono što često jeste uzrok neaktivnosti žena, ali ne i muškaraca, jeste briga o porodici. Briga o deci ili starijim članovima domaćinstva razlog je neaktivnosti 30% žena u svojoj najproduktivnijoj dobi – između 25 i 55 godina, i svega 1,5% muškaraca iste starosti.

Zbog toga je jedna od ključnih mera za otklanjanje uzroka neaktivnosti žena unapređenje kapaciteta ustanova za brigu o deci i starija lica, i unapređenje pristupačnosti ovim ustanovama za sva lica – nezaposlena i neaktivna, kao i za ona u ruralnim krajevima. Samo ovakvim setom mera bi se olakšao pristup tržištu rada za preko 120 hiljada žena. Pored toga, obavezno korišćenje plaćenog odsustva radi brige o detetu za oba roditelja doprinelo bi uspostavljanju ravnoteže u podeli neplaćenog posla, odnosno podeli vremena provedenog u brizi o domaćinstvu između polova, čime se smanjuje teret na žene, koje više svog vremena mogu da posvete ličnim ciljevima i aktivnijem traženju posla.  

Više informacija o učesnicama i snimak debate dostupni su na linku.

CEVES i TOC – jačanje perspektive lokalnog održivog razvoja

01. Mar 2022

U okviru Platforme „Održivi razvoj za sve“, CEVES i TOC su 28. februara 2022. godine održali sastanak u gradskoj upravi Pirot sa predstavnicima grada i Regionalne razvojne agencije Jug (RRA Jug), i predstavili dokument “Nalazi i preporuke za lokalizaciju ekonomske dimenzije održivog razvoja u Srednjoročni plan razvoja grada Pirota“. Među prisutnima na sastanku bili su Kori Udovički, predsednica CEVES-a, Goran Radisavljević, direktor TOC-a, Miloš Colić, zamenik gradonačelnika Pirota, Marija Đošić, šefica kancelarije za lokalni ekonomski razvoj i Dragana Stojanović, direktorka RRA Jug.

Desetomesečno istraživanje, u saradnji sa predstavnicima grada, pokazalo je da su ključni posebni ciljevi lokalnog ekonomskog razvoja: 1) pozicioniranje Pirota kao centra i pokretača privrednog razvoja; 2) diversifikacija privrede i razvoj privatnog, posebno MSP sektora i 3) iskorišćavanje prirodnog bogatstva za razvoj turizma, poljoprivrede i zelene energije uz unapređenje kvaliteta životne sredine. Predstavljanje analize o integrisanju ciljeva održivog razvoja Agende 2030 u Srednjoročni plan razvoja grada Pirota praćeno je diskusijom o dosadašnjim i budućim planovima, ali i izazovima sa kojima se suočava grad Pirot na svom putu ostvarivanja ekonomskog razvoja i Agende 2030. Diskusija je izrodila ideje za inicijative kojima može da se unapredi razvoj, od kojih su samo neke potreba za jačanjem sistema međuopštinske saradnje, kao i moguće unapređenje regulative zadrugarstva kako bi se olakšala saradnja između malih i srednjih preduzeća po ugledu na italijanske i druge modele. Prezentaciju možete pogledati na sledećem linku

Više o sastanku možete pogledati na linku.

Kori Udovički, gostovanje u emisiji “Marker” 20. januar 2022.

24. Jan 2022

Kori Udovički je u četvrtak, 20. januara 2022. godine, gostovala u emisiji Marker na TV Insajder i kao gost u studiju komentarisala neophodnost reforme državne uprave, cenu koju plaćamo što se na tome ne insistira i zašto se već dvadeset godina na rečima insistira na reformi a u praksi nemamo istu situaciju. Delimo sa vama neke od citata iz gostovanja a na linku se nalazi ceo snimak gostovanja.

Činjenica je da nije reformisana tj. nije profesionalizovana državna uprava tj državni činovnici, ministarstva ali ni javna preduzeća. Kod javnih preduzeća je dodatni problem što se više ne traži samo da neko bude lako smenjiv vec se traži i poslišnost. Kada tražite poslušnost, vi ne možete ni profesionalca sa partijskom bojom da dobijete. I zbog te poslusnošti, EPS je vodjen na naćin na koji je vodjen, da se brzo isporučuju neki zahtevani rezultati bez razmisljanja šta ti rezultati ćine za kompaniju.

Upozorenja Svetske banke i MMF- a o reformi javnih preduzeća nisu dovoljna, dok je  politička volja glavni problem.

Celo gostovanje možete pogledati na sledećem linku.

Ekonomski aspekt ekoloških protesta Kori Udovički za “NIN”

24. Dec 2021

Tekst je objavljen u NIN-u 16.12.2021. godine. 

Posle decenije uništavanja i dve decenije mukotrpne transformacije, srpska privreda je konačno dovoljno stasala, i dovoljno oslobođena balasta prošlosti, da može ubrzano da krene napred.  Za to su, međutim, neophodni jasan pravac puta i mnogo ruku koje ga grade.  Nedostatak poverenja već samo po sebi osujećivalo bi ostvarenje ova dva uslova, a još je veći problem što ga institucije zaista i ne zaslužuju.

Ceo tekst možete pročitati na sledećem linku.

Kori Udovički za NIN: Istine i zablude o privrednom rastu Srbije

22. Dec 2021

Kori Udovički, predsednica Centra za visoke ekonomske studije piše za NIN o karakteristikama privrednog rasta Srbije.

Tekst je objavljen u nedeljniku NIN 18.11.2021. godine

Kori Udovički navodi da privredni rast postoji ali da on ne dostiže svoje pune potencijale. Takođe, komentarišući strane dirketne investicije, ističe da njihova struktura nije optimalna, pre svega jer se prednost daje projektima sa velikim brojem niskokvalifikovanih radnika. U članku predstavlja analizu CEVES-a u kojoj dokazuje da je danas objektivno moguće da domaća privreda nosi privredni rast. 

Ceo intervju možete pročitati na sledećem linku.

Agenda 2030 u Srbiji – trenutno puka formalnost, potencijalno vredan alat za upravljanje razvojem

15. Dec 2021

Autorski tekst direktora CEVES-a Nemanje Šormaza o Agendi 2030 u kontekstu Srbije objavljen je na blogu online platforme MONS.

U okviru same Vlade Republike Srbije, ne postoji konsenzus u čijem portfoliju bi upravljanje Agendom 2030 trebalo da se nalazi, niti kako bi sam proces sprovođenja trebalo da izgleda. Šest godina nakon usvajanja Agende, institucionalni mehanizmi za njeno sprovođenje nisu uspostavljeni – i deluje da se od tog procesa polako i odustaje. Da nije reč o subjektivnom utisku, potvrđuje i činjenica da Srbija danas (ni na vidiku) nema hijerarhijski najviša planska dokumenta – Plan razvoja i Investicioni plan, propisana Zakonom o planskom sistemu u cilju „utabavanja“ pravca kojim će se Srbija kretati u narednih 10 godina. Ekspoze, koji se trenutno može smatrati jedinim strateškim dokumentom kojim se Vlada obavezuje javnosti, ne sadrži ključne principe Agende, niti adresira najveće socijalne probleme. Pojedini projekti od značaja za javnost nisu sagledani iz ugla uticaja na druge dimenzije održivog razvoja, a definisani su kao prioritetni uprkos nedostatku analiza i konsultacija sa javnošću.

Kori Udovički – Konferencija:Nova ekonomska agenda za Srbiju 29.10.2021

01. Nov 2021

U organizaciji fondacije “Fridrich Ebert Stiftung”,  u Beogradu 29.10.2021. godine održana je konferencija pod nazivom “Nova ekonomska agenda za Srbiju”. Otvaranje konferencije započeo je direktor FES-a za Srbiju i Crnu Goru – Max Brandle, a zatim su svoje analize prezentovali: 

Predsednica upravnog odbora Centra za visoke ekonomske studije Kori Udovički: “Ekonomski rast Srbije: Stvarnost ali i (još) jedna propuštena šansa”.

Profesorka ekonomije na Univerzitetu u Peruđi, Milica Uvalić; “Indutrijska politika u Srbiji: Ka značajnom oslanjanju na interne izvore rasta”.

Milica Uvalić i Will Bartlet: “Regionalni dispariteti i regionalne razvojne politike u Srbiji”.

Kori Udovički u svojoj analizi potvrđuje činjenicu da je posle perioda stagnacije, ostvaren određeni ekonomski rast, ali u isto vreme dovodi u pitanje njegovu održivost, kvalitet i inkuzivnost. Takođe, glavni ekonomista Ceves-a naglašava važnost jačanja kapaciteta institucija, ulaganja u ljude, stvaranja kvalitetnih radnih mesta i smanjivanja regionalne nejedankosti. Zelenu tranziciju  ocenjuje kao oblasti u kojoj postoji ogroman potencijal za Srbiju, dok na pitanje o “Rio Tintu” odgovara “da kao normalan građanin, nema dovoljno informacjia za donošenje raciononalnih zaključaka, a sve usled opšteprisutne netransparentnosti”. 

Snimak cele konferencije možete videti na youtube-kanalu: “FRIEDRICH EBERT STIFTUNG KANCELARIJA BEOGRAD”

 

Kori Udovički – Javno čitanje izveštaja Evropske komisije o Srbiji 2021

28. Oct 2021
Kori Udovički, predsednica upravnog odbora Centra za visoke ekonomske studije (CEVES), bila je jedna od govornika na panelu „Javno čitanje izveštaja Evropske komisije o Srbiji 2021“, u organizaciji Fondacije Centar za demokratiju i Centra savremene politike, u ponedeljak, 25. oktobra 2021. godine.
 

Kori Udovički u emisiji “Pregled dana” 8. oktobra 2021.

12. Oct 2021

Sama energetska kriza nije trenutno veliki problem ali u kombinaciji sa drugim faktorima može da postane okidač većeg potresa globalne privrede. Ona je posledica kombinacije pojačane potražnje za energijom usled oporavka globalne, a pre svega kineske privrede, i ekstremnih klimatskih događaja koji su doveli do dodatnog povećanja potrošnje gasa — hladna zima (grejanje), toplo leto (rashladni uređaji), suša u Brazilu (smanjena hidro energija), potopi usled kiša (smanjeno snabdevanje globalnog tržišta ugljem). Tek potom faktor su i napori da se svet prestroji na obnovljive izvore energije.

Da li je energetska kriza u Kini opasnost za Srbiju? Šta su uzroci energetske krize u Kini i EU? Kakve veze klimatske promene imaju sa energetskom krizom? Da li treba da brinemo o redovnom snabdevanju gasom iz Rusije? Da li će poskupeti struja u Srbiji, koja je za sada među najjeftinijim u svetu?

Odgovore na ova i druga pitanja poslušajte u gostovanju Kori Udovički u Pregledu dana na TV Nova, od petka  8. oktobra. 

Nemanja Šormaz o subvencijama i stranim dirketnim investicijama, gostovanje na jutarnjem programu televizije Nova s

27. May 2021

Nemanja Šormaz, direktor Centra za visoke ekonomske studije (CEVES) gostovao je u jutarnjem programu televize Nova s. Šormaz je prilikom gostovanja, pre svega govorio o odnosu subvencija koje se dodeljuju domaćim i stranim preduzećima. Reči je bilo i o kvalitetu samih SDI kao i o neiskorišćenosti evropskih IPARD fondova, a detaljnije o svemu možete videti na sledećem linku

Kori Udovički za Novi Magazin: Vučićeve prečice su razvojne kočnice

05. May 2021

U intervjuu za Novi Magazin, Kori Udovički, predsednica UO CEVES-a govori o prečicama i „crvenom tepihu“ rezervisanom samo za najveće investitore, koje koče ekonomski razvoj, o tome da rast BDP-a nije isto što i održivi ekonomski razvoj, o verovanju da možemo da izgradimo državu koja služi društvu a ne političkim partijama, o propuštenim prilikama za ojačavanje institucija i pružanju adekvatne pomoći onima kojima to pravi razliku u doba pandemije, o propulzivnim delovima srpske domaće privrede koja čini 85% ukupne privrede, o prevelikoj centralizaciji…

Ceo intervju možete pročitati na linku: Intervju Novi Magazin Kori Udovički

Kratki video prilog možete pogledati na sledećem linku: Video Novi Magazin Kori Udovički

Prenosimo delove iz intervjua:

  • Ekonomski razvoj je moguć bez demokratije. Ali – nije bez institucija. … Od početka tranzicije nikako da u našim institucijama uspostavimo odgovarajuću „podelu rada“, odnos, između „države“ (zapravo uprave), političkih partija, i privrede…. danas je situacija sa institucijama još gora jer se u državne strukture uvukao strah, plus što stvarno svi čekaju da jedan čovek odluči.
  • Razvoj se ne tiče samo prosečnog BDPa već kvaliteta života većine ljudi, i to  na malo duži rok. Ovakav rast taj kvalitet podriva – ne proizilazi iz razvijanja potencijala naših građana i kapitala, njihove osposobljenosti da kreiraju budućnost–i zato on ide ruku pod ruku sa iseljavanjem mase ljudi.
  • Možemo da napravimo državu koja služi društvu, a ne partiji na vlasti, i kojoj ćemo moći da verujemo. Međutim, ako svi polazimo od toga da je to nemoguće, onda je, naravno, nikad nećemo napraviti.
  • „Crveni tepih“ je zapravo prečica koju je predsednik napravio sa svojom kancelarijom, i kojom idu izabrani veliki investitori… Neka ljudi angažovani na toj prečici rade po najboljim kriterijumima ovog sveta, vi ne možete da postignete razvoj samo na osnovu protoka koji može da obezbedi jedan paralelan kanal odlučivanja, u kom krajnje odluke donosi jedan čovek.
  • Da biste svakom privredniku pružili podršku, odnosno ambijent, da se razvije, da postigne najviše što može, treba vam cela država. Svi njeni delovi koji iole dolaze u dodir sa privredom moraju da se angažuju … Evo, sad u ovoj krizi izazvanoj pandemijom, bila je prilika da Fond za razvoj razvije svoje domete i razvije finansijsku istoriju za mala preduzeća koja će tako kasnije lakše pristupiti i bankama. Trebalo  je da makar 30% bude usmereno onima sa najvećim potrebama, u ugostiteljstvu, ličnim uslugama. Da Fond uči da prepoznaje one kojima će pomoć napraviti ozbiljnu razliku. Umesto  toga, zapetljali su se u procedurama, obezbeđenjima, administrativnim kriterijumima …i kredite je na kraju dobilo vrlo mali broj preduzeća.
  • U državnoj upravi ima ljudi spremnih da se angažuju, pa i da budu kreativni, ali da bi se ti potencijali realizovali državna uprava mora da se i debirokratizuje, i depolitizuje– da se izbace partijski i smanje formalni, a uvedu profesionalni kriterijumi po kojima će da se radi.
  • U „malim i srednjim preduzećima“ se kriju jedini mogući nosioci budućnosti srpske privrede.  … Postoje dva propulzivna jezgra u ovoj privredi. Jedno su ozbiljne, konkurentne, firrme u prehrambenoj, metalskoj/mašinskoj, drvnoj industriji koje su potpuno uključene u svetsko tržište. Da pomenem ovde, recimo, Sirogojno u prehrambenoj, Janković enterijere, Inmold u plastičnoj-mašinskoj. Drugo je u modernom „tehnološkom“ sektoru — informatici, programiranju, kreativnoj industriji … Umesto vizije, podrške, mi njima poskupljujemo poslovanje zato što moraju stalno da trpe udare i neizvesnost na domaćem tržištu. Ne postoje politike kako da ovi prvi postanu, na primer, kao nemački „mitl štand“, noseći stub prerađivačke industrije. A inovativnu i tehnološku industriju bukvalno teramo da posluje van zemlje zbog jednog sasvim anahronog deviznog zakona.
  • Jasno je da ovaj režim veruje u centralizaciju i centralizovali su mnogo toga što naravno samo povećava njihovu odgovornost. Jer centralni državni aparat je kočnica razvoja.
  • Na kraju krajeva, to je i srž demokratije – da vi stvarno rešavate vaše lokalne probleme. I da imate mogućnost, ne samo formalno pravo zapisano u nekom aktu, da uređujete svoj život kako želite i da taj vaš život može da se razlikuje od načina života u susednoj opštini ili na drugom kraju zemlje. A u Srbiji sve je propisano isto za sve naše opštine.
  • Dualno obrazovanje je u Srbiji jako ocrnjeno iz meni nerazumljivih razloga. Zato što se ono uvodi pre svega na zahtev privrede. Šta je tu zapravo „zadatak“? Ubediti Ministarstvo obrazovanja da prilagodi program neke škole potrebama razvoja lokalne privrede! A otpor dolazi odatle što ministarstvo onda ne zna šta će sa viškom zastarelih ili neprilagođenih prosvetnih kadrova. Znači privreda u Srbiji mora stalno da ulaže napor da bi uklonila prepreke koje joj neopravdano postavlja država. Da li obrazovanje treba da bude tako centralizovano kao što je u Srbiji? Ja mislim da ne.

Cena cinične izborne računice

04. Aug 2020

Ovaj članak je objavljen uz manje izmene u nedeljniku NIN 30. jula 2020.

Autor: dr Kori Udovički

U trenutku kad u Srbiji zvanično stotine ljudi umiru od kovida, važno je da bude sasvim jasno da to nije bilo neizbežno. I nije tačno da se u ovoj krizi mora birati između zdravlja građana i privređivanja. Naprotiv, upravljanje zdravljem postala je jedna od najvažnijih ekonomskih politika – ako vlast ne drži epidemiju pod kontrolom, njeno eksplozivno širenje preuzima kontrolu nad svime, ma koliko vlast pribegavala represiji. Ljudi danas u Srbiji umiru zbog jedne cinične izborne računice, ali i zato što Aleksandar Vučić, uprkos svoj kontroli koju ima nad svojom partijom i državnim (represivnim) aparatom, nije u stanju da upravlja finim sistemom mera i podsticaja, koji je neophodan da bi srpsku privredu doveo do sigurne luke. Da je bio u stanju, mogao je izbornu utakmicu da dobije uz veću političku dobit, uz ekonomsku korist za privredu i to sve bez nepotrebnog gubitka života.

Prvi i drugi udar

Po konzervativnoj gruboj proceni, svakoga dana u tekućem talasu epidemije privreda Srbije ima preko milion i po evra manju zaradu nego što je bilo realno očekivati posle vanrednog stanja. Polazim od činjenice da će bar još godinu dana poslovanje privrede biti pod dvostrukim dejstvom neposrednih restrikcija na mogućnost i način poslovanja, kao i pada tražnje koji je rezultat i samih restrikcija, ali još i više opšte krize u Srbiji i van nje. Računica uključuje trenutno pojačano negativno dejstvo oba ta faktora. Nisu, pak, uračunati povećani troškovi lečenja za državu (koje će takođe platiti privreda) i lančane posledice koje će u malo dužem roku proizvesti pojačana neizvesnost i propadanje najpogođenijih firmi.

Za razumevanje ovog talasa, kao i načina kako se epidemijom može drugačije upravljati, korisno je pogledati iskustvo vanrednog stanja, iako je sigurno da se baš takvo iskustvo neće tačno ponoviti. Ne bi za tim ni trebalo da bude potrebe, s obzirom na to da su se sad svi – i privreda, i država i građani – u dobroj meri prilagodili na neizbežne nove uslove poslovanja.

Kao i tada, novi talas neposredno najviše pogađa mikro, mala i srednja preduzeća i preduzetnike (MSP) koji čine srž domaćeg preduzetništva.

Tokom vanrednog stanja glavni niz dejstava proizvela je zabrana poslo vanja delatnosti koje podrazumevaju bliske kontakte ili okupljanja većeg broja građana (hoteli, restorani, lična nega, pijace i tržni centri). Istraživanje CEVES-a pokazuje da svako peto, uglavnom mikropreduzeće i bar svaki treći preduzetnik (sa oko 230 hiljada zaposlenih ukupno)nisu mogli da posluju. Pored delatnosti čiji je rad bio zabranjen, blokirani su i preduzetnici i radnici stariji od 65 godina, kojima je bilo zabranjeno kretanje, kao i oni koji nisu mogli da reše problem prevoza zaposlenih. Za većinu preduzeća, međutim, prvi udar sastojao se od potrebe da  poslovanje na bezbedan način. Uspostavljanje fizičke distance, rad u smenama, upotreba zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, prelazak na digitalno poslovanje i rad od kuće u meri u kojoj je to moguće – sve je to povlačilo troškove koji u određenoj meri nastavljaju da opterećuju poslovanje i posle vanrednog stanja.

Za dve trećine MSP, koja delimično ili uopšte nisu mogla da uspostave rad od kuće, skraćeno radno vreme predstavljalo je veliko ograničenje. I maloprodajne objekte su drastično pogodili skraćeno radno vreme i veliki broj neradnih dana.Tome valja dodati probleme otežane nabavke i transporta robe—problemi koji su, kao i povezani povećani troškovi, nastavili da se osećaju naročito kod izvoza i uvoza robe.

No, pošto su prilagodili poslovanje, glavni uzrok gubitka prihoda MSP bio je pad tražnje. Tokom vanrednog stanja čak 40 odsto MSP imalo je gubitak prihoda veći od 50 odsto, a tek svako četvrto preduzeće i svaki peti preduzetnik imali su prihode u skladu sa očekivanjima pre epidemije. Čim je vanredno stanje ukinuto, neke delatnosti imale su čak višu tražnju od uobičajene (na primer frizeri), dok su se drugi suočili sa trajnijim padom. Neki sektori, naročito sve što je povezano sa turizmom, suočili su se sa izrazito dubokim padom – u maju je Srbiju po-setilo 87,6 odsto turista manje nego u istom mesecu prošle godine. Bilo je realno očekivati da će, ako se javnost stalno podseća na potrebne mere bezbednosti, tražnja i za ostalim izloženim delatnostima ostati na umanjenom nivou. Za neke niše (međunarodni kongresni turizam) bilo je sasvim jasno da neće sami naći srednjoročno rešenje. Umesto toga, u junu i julu zanemarivanje striktnih mera bezbednosti i stvaranje atmosfere „pobede nad kovidom“ u početku je poslovanje ugostiteljstva i sličnih delatnosti podiglo do iznenađujuće visokog nivoa.

Sad je njihov pad mnogo dublji, manje zbog restrikcija, više zbog pada tražnje i opreza građana. MSP su izašla iz vanrednog stanja sa puno elana. Kovid ih je zatekao u prvom zaletu ekonomskog rasta još od prethodne krize, a istraživanja CEVES-a pokazuju da su u međuvremenu ona značajno povećala izvoz i značaj za srpsku privredu, pa i nakupila rezerve – tokom vanrednog stanja u samo jedan odsto MSP bilo je otpuštanja.

Elan i rezerve

Prvi paket ekonomskih mera poslužio je da dopuni deo rezervi koje su MSP potrošila tokom vanrednog stanja. Kao takav bio je opravdan, a njegovo kašnjenje (suprotno mojim očekivanjima) pokazalo se manje bitnim. Oko dve trećine preduzeća pribeglo je odlaganju poreskih dugova (moratorijum na kredite je iskoristilo mnogo manje njih, jer se mali deo MSP uopšte zadužuje). Takođe, dve trećine preduzeća navodi da su se za rešavanje finansijskih poteškoća tokom vanrednog stanja oslonili na sopstvene rezerve i ispomoć porodice i prijatelja, a preko 90 odsto ih je uzelo (ili i bez zahteva dobilo) minimalac. Ipak, u anketama samo 5-10 odsto njih je reklo da su mere Vlade uticale na njihovu odluku o (ne)otpuštanju radnika. Oko jedna četvrtina je rekla da nisu ni imali teškoća sa izvršavanjem plaćanja.

U urušavanju tog optimizma i besciljnom iscrpljivanju tih rezervi leži najveća cena novog talasa. Do održivog privrednog rasta, do izgradnje privrede kakva nam može obezbediti budućnost, dolazi se kroz hrabrost ili ambiciju mnoštva preduzetnika koji moraju da veruju da ima smisla da rizikuju svoju imovinu i štednju. Nije nam ova kriza prilika, ali u njoj i izvan nje, perspektive i mogućnost svakog preduzetnika da nađe rešenje, uloži svoje rezerve u male prilike koje otkrije – moraju biti zaštićeni. To je moguće samo uz dosledne i predvidive, po mogućstvu i dogovorene, ekonomske politike. U njihovom odsustvu nastaje malodušnost i skupo lutanje. Iako kašnjenje prvog paketa mera nije samo po sebi napravilo problem,ono je odraz dubokog problema koji će privredu Srbije tek da košta. Raščistimo, najpre, sa mitom da je prvi paket mera morao biti tako široko ciljan i skup, zbog brzine i ograničenog administrativnog kapaciteta srpske države. Sve zemlje sa kojima se Srbija obično poredi donele su prvi paket mera već u trećoj ili četvrtoj sedmici marta. Srbija je 31. marta zapravodonela „najavu“ paketa, a pravi paket tek 10. aprila. Pored toga, sve zemlje u regionu i mnoge druge van njega, imalesu uže ciljane pakete mera.

Jedan umesto svih

Pitanje je, dakle: zašto se sa paketom mera kasnilo? Nemam sumnje da sečekalo na to da „faktički“ ministar finansija prvo zastane u obavljanju posla „faktičkog“ ministra zdravlja. Javnosti je dobro poznat stepen ličnog angažovanja Aleksandra Vučića na kontroli zdravstvenih aspekata epidemije u prvom mesecu krize. Od toga da je bilo potrebno da probere na koju će se stručnu pomoć osloniti, preko nabavke respiratora uz vođenje geostrateške politike, do uloge portparola Kriznog štaba. U međuvremenu privreda i ekonomske vertikale države su pripremali predloge i pakete koji su čekali na odgovor. Prve ekonomske poruke koje su stigle od njega u javnost bile su vezane za održanje plata u javnom sektoru, doplatu penzije i povišicu zdravstvenim radnicima. Verovatno je da je bio u stanju da obrati pažnju na ekonomiju tek onda kad su donete nove zdravstvene politike u dijalogu sa kineskim lekarima(početkom poslednje nedelje marta).   U međuvremenu, čini se da je samo Narodna Banka autonomno delovala.

Nije najveći problem u ovoj priči to što kasne važne odluke, kao sad formiranje Vlade. Nije nepremostiv problem ni to što su vrhovi državnih vertikala razvlašćeni – može Vučić da zameni i više od pola ministara (politika masovnog testiranja usvojena krajem marta bila je zapravo ispravna).  Problem je što povremena dobit od takvog angažovanja ni približno ne može da nadomesti štetu koju prave nepredvidivost i ćudljivost ovakvog odlučivanja na najvišem nivou. Ono razvlašćuje i paralizuje cele državne vertikale, od vrha do dna. Problem bitno pogoršava činjenica što je ono propraćeno suptilnom, ali delotvornom porukom da se od individualne inicijative malog pojedinca, u državi i izvan nje, ništa ne očekuje. Poruke da zajedničko delovanje, međusobno pomaganje ali i slobodna (i fer) utakmica mnoštva malih i velikih igrača u društvu može da stvori nešto vredno za sve, nema ni u naznakama.

Kad pogledamo kako druge zemlje donose mere, očigledno je da se radi na paralelnim kolosecima. Mere izviru u talasima: sad jedan ministar, sad drugi najavljuje neki korak, vodi se javni dijalog – nešto na nivou nacije, nešto na nivou ministarstava sa njihovim konstituencama. Privrednici ulažu sredstva u prilagođavanje novonastaloj situaciji povezujući svoj interes i zdravlje građana na načine kojih su se samo oni mogli dosetiti –digitalizacija, bolja ventilacija, nove procedure koje štite i zaposlene i klijente. Države uz detaljne sanitarne analize i uputstva podržavaju i prate inicijative.

Da me ne shvate pogrešno čitaoci: privrednici se u Srbiji bore kao lavovi, a pojedinci i institucije svugde, pa i u državi, rade koliko mogu da svoje aktivnosti prilagode i učine što korisnijim u ovom trenutku—naročito u projektima koje finansira međunarodna zajednica.  U toku krize, svojim angažovanjem i agilnošću istakla se Privredna komora.  Ali to nije isto što pokretanje državnih vertikala u akciju od baze do vrha, i od vrha do dna.Prvi paket mera morao je biti shvaćen kao kupovina vremena – da se privreda i država pripreme za „novu normalnost“.

Kao jaje jajetu

I on jeste kupio vreme, ali nije usledilo razjašnjenje – za šta? Odmah po izlasku iz vanrednog stanja, mnogi privrednici verovatno su imali nerealna očekivanja. Manje od pet odsto ih je mislilo da će im biti potreban ikakav oprost dugova da bi opstali! Svest o tome da Srbiju čekaju problemi na srednji rok počeo je mestimično da sazreva tek tokom juna. Produktivno i obostrano korisno političko vođstvo u tom trenutku bilo je da „faktički“ premijer pokrene i podrži nacionalno, ili bar državno promišljanje kako će ta „nova normala“ da izgleda, koliko će da košta, i koja očekivanja ne mogu više biti realna. Teško da je neko ko čita međunarodnu štampu mogao da sumnja da će ugostiteljski sektor, a pogotovo hoteli usmereni na međunarodni turizam, ostati pod neizdrživim pritiskom. Koja je državna politika za njih, pet meseci posle izbijanja krize?

U ovoj krizi bez presedana niko nema staklenu kuglu (ni vremena) da razrađuje ambiciozne politike i strategije. Ali moguće i neophodno je jasno odmeriti koji će deo državnih mogućnosti ići na građansku solidarnost, a koji deo u ulaganja za koja verujemo da nas mogu izvući napred? Iza kakvih stavova stajemo kao nacija? Mora se, recimo, izabrati između sledeća dva: „osim ako se baš desi nešto još mnogo teže od očekivanog, nećemo dozvoliti da zemlja ostane bez tih, ili takvih, hotela“ ili „ne verujemo da ni u ovakvoj krizi treba pomagati neke hotele nek propadnu, kupiće ih neko ko još ima novca“. Sa nacionalnim dijalogom ili bez njega – koji od ta dva je Vučićev stav? Umesto odgovora na ova pitanja, više od dva meseca po usvajanju prvog paketa ekonomskih mera počinje najavljivanje drugog, koji na prvi liči kao (umanjeno) jaje jajetu.

 

Komentar na usvojene i najavljene ekonomske mere za ublažavanje posledica Kovid-krize

10. Apr 2020

Autor: dr Kori Udovički

Preuzmite tekst u PDF-u

Ekonomske mere koje je Vlada do sad preduzela ili najavila kao odgovor na posledice Covid-krize nisu toliko „obilate“ kao što se mnogima čini.  Sveža likvidnost mora da se ubrizga u sistem sad, u vremenskom rasponu merenom danima, a ne nedeljama.  Vlada mora da nadoknadi izgubljeno vreme kroz efikasna i, ako treba, kreativna administrativna rešenja koja će omogućiti hitnu aktivaciju garantovanih kredita, kao i promptnu isplatu minimalaca, na primer kao „negativni porez“. Novac mora da se „štampa“ i to sad, dok to još može da deluje. Srbija ima „rezerve“ i deviza i poverenja čija je namena upravo da se u ovakvom trenutku iskoriste. Vlada već mora da priprema nove mere jasno usmerene na spasavanje zdravog tkiva privrede  (npr. kroz otkup potraživanja), kao i da jasno iskaže solidarnost od manje ka više pogođenim građanima.  Umesto univerzalne isplate od 100 EURa i obećanja da se plate u javnom sektoru neće dirati, potrebno je povećanje nadoknada za nezaposlenost i socijalnu pomoć.

Paket mera u zemlji čije su mere protiv zaraze među najdrastičnijim, a koja potrebe „gađa sačmaricom“, tj. kroz široki zahvat ciljnih grupa, mora da bude obiman. Naše mere obuhvataju šire grupe od onih kojima je pomoć neophodna jer naš institucionalni aparat nije pripremljen za brzo a fino usmeravanje sredstava  Ali stepen u kom će mere, i kad se aktiviraju, zapravo dosegnuti do onih kojima je pomoć potrebna, čini se prilično ograničen. Povećani troškovi budžeta i odložena naplata poreza povećava budžetski deficit za samo 6,7% BDP-a (oko 3,1 mlrd EUR) što uz procenjene autonomne efekte krize na prihode, i uz smanjenje ranije planiranih troškova (uprkos povećanim troškvima u zdravstvu!) povećava ukupan deficit za 8,6% BDP-a (oko 4 mlrd EUR). Takvi deficiti mogu se videti i u daleko manje kriznim uslovima.  Pri tome, jedan deo će biti vraćen kad privredni subjekti koji uspešno prebrode krizu otplate odložene poreske obaveze. Nadalje, ukoliko mere, kad budu sprovedene, uspeju u nameri da podstaknu kreditiranje privredi za 4,8% BDP-a (oko 2,2 mlrd EUR), to bi za Srbiju koja ima plitka finansijska tržišta bio značajan iznos. U malo razvijenijim tržištima ovi iznosi su mnogo veći–npr. Češka planira da ubrizga kredite u iznosu od 14% BDP-a.  U svakom slučaju, bankarsko kreditiranje svakako ne opterećuje deficit u ovoj godini, a u budućnosti će ga opteretiti samo u iznosu aktiviranih garancija.

Kreditna likvidnost do mnogih neće stići skoro (ili uopšte). Iako je NBS počela sa ozbiljnim ubrizgavanjem likvidnosti u finansijski sistem još početkom marta, nova likvidnost za sada dospeva samo do ograničenog broja najpouzdanijih bankarskih klijenata, sa otvorenim kreditnim linijama. Nova likvidnost neće se preliti od banaka ka privredi dok ne zažive garancije države koje će spustiti rizik za banke na prihvatljivi nivo, tim pre što je rani i široki moratorijum na otplatu dugova pojačao neizvesnost. To će svakako uzeti još neko vreme a biće potrebna posebna administrativna agilnost da bi krediti dosegli duboko u sektor MSP. Čak 50% mikro, manjih i srednjih preduzeća (MSP)u Srbiji ne koristi bankarske kredite, a dobar deo onih koji ih koriste nisu redovni klijenti.  Može li se osmisliti mehanizam, kao što ga je uspostavila Švajcarska, pomoću kog bi banke ili bar Fond za razvoj, izdavali kredite u visini do određenog procenta prijavljenih prošlogodišnjih prihoda – u jednom danu?

Neophodno je da Vlada preispita nameru da se konkretne uplate „minimalaca“ vrše tek u maju, jer one su najsigurniji način da pomoć stigne do onih kojima treba, i to brzo.  Reč je o uplati minimalne zarade po svakom zaposlenom kod preduzetnika u sistemu paušalnog oporezivanja i u sistemu poslovnih knjiga (oni koji plaćaju porez na stvarni prihod) MSP, kao i o polovini minimalne zarade za one na prinudnom odmoru kod velikih preduzeća. Ova će mera, ako se uspešno sprovede, ubrizgati značajnih 1,8% BDP-a (oko 800 mln EUR), nažalost rasutih na veliki broj subjekata, uključujći i one koji i sada dobro posluju. Samo će, iz nepoznatih i teško zamislivih razloga, biti izuzeti preduzetnici koji se nalaze u sistemu PDV (?!). Mora postojati način i da se uplata izvrši promptno, na primer preko poreske uprave, makar kao „negativni porez“.  Administriranje, iz bilo kog razloga, na primer, da bi se pravno ex-ante obezbedilo da sredstva stvarno budu isplaćena zaposlenima—nedopustiv je razlog za otezanje.

Administrativno ograničavanje isplate „minimalca“ na one koji nisu otpustili više od 10% zaposlenih nepotrebno je, a opteretiće baš one kojima pomoć najviše treba među produktivnijim firmama.  Namera da se u najvećoj mogućoj meri zaštiti zaposlenost je, naravno, na mestu, ali sama činjenica što se pomoć uplaćuje u proporciji sa brojem zaposlenih već bitno pomaže da se postigne ovaj cilj. Onima koji već plaćaju minimalne zarade, zadržavanje zaposlenih pod ovim uslovima neće praviti razliku, pa tih 10% neće delovati. No, kod preduzeća sa većim platama, tj. onima koji su do sad bili u stanju da ostvaruju veće zarade po zaposlenom, ograničavanje znači da pomoć neće dobiti ako su u većim teškoćama.  Još ako im se uskrati pristup likvidnosti, nedostatak obrtnog kapitala gurnuće ih u neplaćanje, a moguće i nesolventnost.  

Dok je rasutost pomoći privredi verovatno bila neizbežna, izdašnost i rasutost mera pomoći stanovništvu teže je opravdati.  Mera koja se trenutno zove „fiskalni podsticaj“, prema kojoj se isplaćuje subvencija građanima (po 100 EUR) neće imati nikakav podsticajni efekat još dugo, dok se ne osmisli način na koji će se takva isplata učiniti.  Kad bude imala efekat, on će biti mali jer plaćanje imućnijim domaćnistvima, osim što je nepravedno, nema efekta.  Biće uštedjen, ili u dobroj meri potrošen na uvoznu robu. S druge strane, zaštita najugroženijih, pogotovo onih koji su do krize radili „na sivo“ je neophodna. Bolje ciljanje potreba u građanskom segmentu sasvim je moguće. Srbija ima izgrađene kanale za pružanje socijalne pomoći, i njih sad treba da proširi i ojača. 

Razumljivo je oklevanje sa ulaskom u veliki deficit i obaveze, ali novac mora da se „štampa“ i to sad, dok štampanje još može da pomogne.  Što više čekamo, veći deo privrede zapašće u nesolventnost, a tada će za „štampanje“ biti kasno.  S obzirom na decenijama staru nesposobnost Srbije da se uklopi u svoje finansijske mogućnosti, razumljivo je da sad vlast i mnogi ekonomisti žele da zaštite teško stečenu „stabilnost“. Međutim, „čvrsta ruka“ sad može postati samopovređivanje. Novac je, makroekonomski gledano–fikcija. On kruži od jednog do drugog privrednog subjekta i u svakom trenutku služi za to da proizvedena dobra „stignu“ do onih koji žele i mogu da ih kupe.  Sa padom ekonomske aktivnosti, smanjuje se „kruženje“ novca pa država mora svojim intervencijama da ga ubrizgava i utiče na količinu koja kruži, a samim tim na to koliko se traži i kupuje robe.  To sprečava dalji pad proizvodnje i ublažava kako pad javnih prihode tako i rast nesolventnosti privrednih subjekata.

„Štampanje“ novca proizvešće određenu inflaciju i to je ovog puta (u razumnoj meri) poželjno.  Rast cena je sad potreban da bi se sprečio preterani pad nekih cena (znači pad tražnje), iako će zbog toga cene drugih proizvoda da narastu.  Da nema potrebe da se uvoz plaća devizama, inflaciju bi trebalo pustiti da naraste sve dok ne krene ozbiljnije da remeti računice preduzećima (neću licitirati koji je to nivo, ekonomisti o tome mogu dugo da raspravljaju). Problem može biti nespremnost, ili nesposobnost, domaćeg finansijskog sektora da isposreduje potrebnu likvidnost od NBS (štamparije) ka državi. U tom slučaju, tu su globalna finansijska tržišta ili MMF.

Ne treba zazirati ni od povećanja duga. Svi će iz ove krize izaći zaduženiji.  Strani dug je prebacivanje platežne moći Srbije iz budućeg u sadašnje vreme, a domaći dug je prebacivanje platežne sa jednih građana (budućih poreskih obveznika, ili svih građana, zbog inflacije) na druge (one koji danas prime pomoć). U svakom slučaju, u takvu preraspodelu platežne moći se ulazi da bi se danas više proizvelo, tj. da bi sve skupa, sa današnjom i sutrašnjom proizvodnjom imali više da potrošimo.  

Naravno, mala zemlja kao Srbija i te kako mora da vodi računa o kursu i rezervama, i to najpre, održavanjem poverenja u svoju spoljno-platežnu sposobnost.  Šta to sad tačno znači u ovim uslovima nije sasvim jasno, jer ceo svet izbačen je iz ravnoteže–štampaju se i dolari i evri. Svi će donekle biti pogođeni inflacijom. Treba samo nekako ulivati više poverenja od drugih. Svakako, doskorašnja snažno pokazana makro-finansijska disciplina stvorila je „kapital“ u izgrađenom poverenju koje sad treba „držati u rezervi“, za slučaj da moramo da se zadužimo da ojačamo stvarne rezerve. Ishitrene populističke mere i nedostatak transparentnosti nam, pak, ne idu na ruku.  Šteta je što je NBS prestala da objavljuje podatke o dnevnim intervencijama na deviznom tržištu (još početkom januara, iz neubedljivih razloga).

No i za održanje spoljne ravnoteže, preterana čvrstina u ovim neobičnim istorijskim uslovima nije poželjna.  Naime, Covid-kriza urušila je kapacitet proizvodnje celog sveta. Uvozna tražnja svake zemlje smanjiće se usled njene sopstvene smanjene ekonomske aktivnosti, a izvoz će da se smanji srazmerno padu aktivnosti kod trgovinskih partnera.  U principu, što je neka država uspešnija u održanju proizvodnje, to će negativni uticaj na trgovinski bilans biti blaži. U slučaju da zbog toga uvoz padne manje nego izvoz, neophodno je da se tražnja usmeri na domaće, umesto na spoljno tržište određenom depresijacijom.  No, pad izvoza zavisi i od njegove robne strukture.  U našem slučaju, srećom, ne zavisimo mnogo od turizma, a izvozimo hranu kao i mnogo „nevidljivih“ usluga koje se još uvek traže i mogu da se proizvode—naročito IT, i zabavni i medijski programi.  S druge strane, u našem izvozu zastupljene su i neke delatnosti koje su sad snažno pogođene: Beograd izvozi logističke i transportne usluge, a proizvodnja automobilske opreme (za automobilima je globalna tražnja stala) bitna je za mnoga manja mesta. 

U ovim uslovima trgovinski bilans najbolje brani se finim strukturnim merama (nikako preprekama trgovini). U naporu da održi proizvodnju, država treba naročito da se usredsredi da pomogne izvozicima kako sa likvidnošću, tako i u održanju neprekinutim njihovih lanaca vrednosti.  Takođe, treba razmotriti i mere koje mogu da smanje uvoz luksuzne robe, moguće kroz poresku politiku, ali svakako time što se već imućnima neće povećavati kupovna moć.  U tom smislu, mere usmerene na povećanje građanske solidarnosti išle bi na ruku i trgovinskom bilansu.

Još jedna stvar je u ovom trenutku izvesna. Čak i ako Vlada uspe da „popravi vreme“ pa sad uspešno ubrizga likvidnost, predstoji joj rešavanje neizbežno rastuće nesolventnosti u privredi.  Pored svih gorenavedenih zadataka, Vlada će morati da sve pažljivije i finije razgraničava kojim subjektima pruža pomoć, kao i da se pripremi za dublje i složenije „hirurške zahvate“. Ministarstvo privrede mora već sad da jača kanale kroz koje će da otklanja uska grla, podržava kritične igrače a reže gde mora, kao i mehanizme nadzora javnosti. Sinergetsko i koordisano obavljanje takvog mnoštva zadataka zahtevaće da različiti delovi države funkcionišu kao sistem–uz jasne zadatke, pravila igre, ali i autonomiju, za svakog igrača u sistemu–bez improvizacija.

Imperativ za mere podrške – obilata likvidnost uz disciplinu plaćanja

29. Mar 2020

Autor: dr Kori Udovički, prva objava 29.3.2020, revizija 1.4.2020.

Preuzmite tekst u PDF-u

Pandemija nas je zadesila taman kad je disciplina plaćanja u Srbiji počela značajnije da jača. Pošto su u 2016. godini pojačane mere finansijske discipline za privatni sektor, a u sklopu fiskalne konsolidacije smanjena neplaćanja države, lanac nelikvidnosti konačno je bitno smanjen. Naravno, pandemiju niko nije očekivao i koštaće nas, bez izuzetka. U slučaju da sad popusti disciplina plaćanja, koštaće nas mnogo više. Oni koji nikako ne mogu da dođu do likvidnosti prosto neće moći da plate.  Zadatak države je da takvih bude što manje, a u tome mora da pođe od sebe.

Ako želi da ublaži pad ekonomske aktivnosti tokom pandemije i njen brzi oporavak kad se pandemija završi — ključni zadatak države je da mere intervencije proprati merama za očuvanje discipline plaćanja. Polazim od pretpostavke da je čitaocu jasno koliko je ova disciplina važna za privredni rast. Ukratko: neplaćanje stvara lančanu nelikvidnost, koja se potom svima obija o glavu. Prvi dužnik povlači za sobom svoje partnere, dobavljače i zaposlene, koji pak povlače one, sad već mnoge, u trećem nizu. Na taj način se „efektom grudve“ nelikvidnost ubrzano širi sistemom i dodatno pogađa sve – čak i one kojima pandemija ne bi narušila poslovanje. Najgore je što se širi i nepoverenje koje obeshrabruje nove poslovne poduhvate, i koje se prenosi i u period posle krize. Jednostavno, dugoročno se guši svaka privredna aktivnost.

Disciplina plaćanja je zapravo jedan od stubova stuba finansijske discipline. Finansijsku disciplinu shvatamo kao geslo  „koliko para–toliko i muzike“.  To uglavnom tumačimo kao da treba pažljivo planirati budžet – što čini prvi stub.  Međutim, disciplina realnog planiranja nema smisla ukoliko nije propraćena disciplinom plaćanja. Kad je muzika odsvirana, onda ona mora da se plati.  Čak i onda kad za plaćanje moramo da se (neplanirano) zadužimo. Ni najbolji planovi ne mogu da predvide sve. Ali da bi promptno plaćanje uvek bilo moguće, potrebna je likvidnosti.  Dostupnost likvidnosti možemo da smatramo trećim stubom finansijske discipline. Ova tri stuba međusobno se uslovljavaju. Samo ako znamo da ćemo sigurno morati da platimo, vodićemo stvarno računa da realno planiramo. Samo ako realno planiramo bićemo kreditno sposobni kad se neočekivani obrti ipak dogode. I, konačno, samo ako imamo pristup likvidnosti, moći ćemo tu kreditnu sposobnost da realizujemo, tj. zadužimo se i platimo.

Finansijska disciplina stvar je političke volje i dogradnje sistema finansijskog upravljanja. U daljoj prošlosti nerealno smo planirali, a olako kreditirali. Na kraju, plaćali smo inflacijom. U 90-im je bilo i hiperinflacije i neplaćanja. Od 2000-ih počeli smo nešto realnije da planiramo, ali ne dovoljno. Stoga, nastavili smo da svoje „uterivanje u guber“ radimo kroz neplaćanje, tzv. docnje. Trošak koji se ne plati ove godine opterećuje budžet za sledeću. Umesto finansijskog tržišta, razliku finansiraju privreda i građani. Ključ u ovom trenutku je da razumemo štetnost neplaćanja i uhvatimo se u koštac sa tim problemom. Potrebno je i da se Vlada odvaži da likvidnost za plaćanje svih razlika između rashoda i prihoda, čak i onih neočekivanih, potraži na tržištu. Održanje finansijske discipline uprkos fleksibilnijem zaduživanje na tržištu, zahteva i da Srbija odlučnije i iskrenije upotrebljava instrumente finansijskog upravljanja: pre svega budžetsko planiranje i revidiranje, koji su izgrađeni tokom prethodne dve decenije.

Kontrola trošenja kroz ograničenje plaćanja u trenutku kad država treba da podstakne privrednu aktivnost povećanjem deficita isto je kao pritiskanje gasa uz istovremeno povlačenje ručne kočnice. Upravo ta neobična kombinacija postupaka objašnjava zašto veliki fiskalni deficit u periodu od 2010. do 2013, godine nije više doprineo privrednom rastu. Po istoj logici, kombinacija samo u suprotnom smeru objašnjava kako nedavnu oštru fiskalnu konsolidaciju u periodu od 2015. do 2017. godine nije pratila oštrija kontrakcija privredne aktivnosti: zatezanje fiskalnog kaiša praćeno je smanjenjem zaostalih obaveza u javnom sektoru, što je dovelo do bitnog  olakšanja likvidnosti. Nema opravdanja da se tako nešto ovog puta ponovi. Treba nam istinski fiskalni podsticaj: fiskalni deficit, tj. sveukupna javna potrošnja, plaćena zvečećom likvidnošću.

Cena fiskalnog paketa, kao i njegova raspodela, biće manje važni od toga da je on propraćen jasnom namerom i merama uspostavljanja čvrste finansijske discipline. Ovo nikako ne treba shvatiti kao poziv za napuštanje razumnog planiranja budžeta. Država mora da odmeri značajan, ali i ostvariv paket podrške privredi i građanima. U ovim veoma neizvesnim vremenima i ako mora da pogreši, bolje je da bude preširoke, nego stisnute ruke. Svedoci smo da je ova kriza  „majka“ nezamislivih, neočekivanih obrta. Odgovorno planiranje, kao prvi stub discipline, biće razmatrano i po potrebi revidirano akomogući. Država, privredni subjekti, i građani mogu svakako da očekuju da će ove godine proizvesti, pa prema tome i imati da potroše, dosta manje.

Ako se plaća likvidnošću, neodmerenost biva kažnjena inflacijom, što potom  mora biti brzo ispravljeno. Međutim, u svojim ranim fazama povećanja inflacija bi u velikoj meri omogućila spas proizvodnje. Određeno povećanje inflacije treba da se očekuje i dozvoli (ovo je kriza kontrakcije ponude). Korektivna intervencija će biti potrebna ako pređe preko 5-7% – kontrolom trošenja, a ne ulaskom u docnje. Labavljenje opšte finansijske discipline , uz prekomernu potrošnju značilo bi ponavljanje najveće greške iz prošlosti. Ukoliko bi bilo praćeno prekomernom likvidnošću dovelo bi do visoke inflacije I svega što je prati.  Ukoliko bi, što je verovatnije, bilo praćeno nedovoljnom likvidnošću i neplaćanjem obaveza, po četvrti put u tri dekade, upali bismo u „mulj“ neispunjivih obaveza, opšte nelikvidnosti i nesolventnosti, i opšteg nepoverenja. To bi, jasno je, ponovo potištilo privrednu aktivnost na duži rok.

Fokus na disciplinu plaćanja

Da bi podržala disciplinu plaćanja u celom sistemu, država mora da pokaže posvećenost, pruži primer i isplati sve svoje još uvek značajne neispunjene obaveze. I dalje ih ima dosta. Upravo je država donedavno bila ključna karika u nedisciplini plaćanja u Srbiji. S jedne strane, ona je to bila bukvalno – kao daleko najveći kupac na tržištu (nabavka roba i usluga od strane javnog sektora iznosi oko 20% BDP-a), njena su neplaćanja bila, a možda su i još uvek, prva i najveća karika u lancima nelikvidnosti. S druge strane, ona je ta koja svojim primerom i postupcima uspostavlja kulturu (ne)plaćanja. Ona to postiže ulaženjem u (ne)realne obaveze, a zatim njihovim (ne)plaćanjem, kao i sistemskim sprovođenjem discipline u privatnom sektoru. To se odnosi kako na obaveze koje država preuzima na sebe, tako i na one kojima obaveže druge. Kada bi, na primer, država sad obavezala privrednike da ne otpuštaju zaposlene, a znamo svi da mnogi neće moći da ih plaćaju, i ako pri tome ne obezbedi nikakav način da se te obaveze ipak plaćaju, onda svi već unapred znamo da će doći do neplaćanja. Širi se kultura neplaćanja.

Održavanje stabilnog dotoka novca u privredni sistem zahtevaće da država razliku između plana i raspoloživih sredstava „pegla“ kroz zaduživanje na finansijskom tržištu (u ovim okolnostima kroz „štampanje novca“ NBS), a nikako, kao do sad, kroz neplaćanje (ulazak u docnje). Samo tako će ona da gasi požar nelikvidnosti umesto da ga neplaćanjem razgoreva. S jedne strane, potrebno je da se deficit održava u željenim razmerama kroz uspostavljanje budžetske discipline, tj. kroz realno budžetsko planiranje (i njegovo revidiranje onda kad se dogode veći neočekivani obrti). S druge strane, plaćanja, odnosno ubrizgavanje likvidnosti u sistem moraju da teku glatko. Muzika mora stalno da svira, a država da je promptno plaća.

Za realno planiranje budžeta neophodno je sistemsko, a ne samo političko, disciplinovanje javnog sektora. Političari na čelu države, kao i svaki njihov nameštenik i državni činovnik, treba da poveruju da će budžeti realno da se planiraju, a troškovi promptno da se plaćaju. To zahteva uvođenje istinske, stručne i profesionalne, ex ante kontrole javnih budžeta koja će proveravati realnost planiranja. Političari bi u prvi mah pomislili da su na gubitku, jer bi trošenje izmaklo proizvoljnom političkom uticaju. Ipak, ubrzo bi otkrili da i dalje mogu da usmeravaju budžetsku politiku, a da su zauzvrat pokupili velike poene za uspešno upravljanje krizom.

Što se privatnog sektora tiče, on se uteruje u finansijsku disciplinu disciplinom plaćanja. Dok ne dođe do promene kulture, finansijska disciplina mora da bude nametnuta ali, i ostavariva. S jedne strane, perspektiva prinudnih naplata ili stečaja, ako je verodostojna, nateraće svakog da realno planira troškove i da plaća. S druge strane, u situacijama baš kao ova sadašnja, privatnom sektoru mora da bude dostupno dovoljno likvidnosti da bi bio u stanju da plaća i onda kad se planovi izjalove.

Dostupnost likvidnosti

Obezbeđivanje likvidnosti, trećeg stuba finansijske discipline, ostaje zadatak NBS, U ovim okolnostima jako je važno da joj Vlada pomogne adekvatnim merama. Prve mere obezbeđivanja likvidnosti privrede Srbije koje je povukla NBS brzo su i adekvatno preduzete.

NBS je za prvo, najkraće vreme već olakšala pritisak dugova na privredu i građane. Kao prva mera, uveden je moratorijum na plaćanje dugova (mada je on trebalo da bude ograničeniji, o tome u narednom tekstu). To je proizvelo pritisak na likvidnost banaka koji je NBS olakšala povoljnim monetarnim i deviznim operacijama. Slede mere koje treba da doprinesu aktiviranju podrške finansijskog sektora privredi, naročito najpogođenijima. Nadalje, u ovoj kriznoj situaciji postoji dvojak problem. Najpre, bankama će biti potrebni jači podsticaji, kao i garancije, da bi se usudile da izdaju nove kredite većini svojih klijenata. Treba očekivati da sutrašnji paket podstakne kratkoročno kreditiranje, uz malu, nultu ili čak negativnu kamatu. Negativna kamata predstavlja subvenciju banci i/ili čak privrednom subjektu. U tom slučaju nije u pitanju samo obezbeđivanje likvidnosti već i finansijska pomoć dužniku. Paket će verovatno da uključuje i značajne garancije države za zajmove koje banke budu izdavale u ovim kriznim uslovima, naročito najjače pogođenim sektorima.

Ovaj klasični paket mera pojačane finansijske likvidnosti neće biti dovoljan za Srbiju, jer njen finansijski sektor ne seže dovoljno daleko, niti duboko. Tzv. „plitkost finansijskog tržišta“ očitava se u odnosu između ukupnih domaćih kredita privredi i BDP-a. Dok je u zemljama sa razvijenim finansijskim tržištima uobičajeno da on iznosi 90-160% BDP-a, u Srbiji je on oko 50%. U drugim tranzicionim zemljama uglavnom je iznad 70-75%. To s jedne strane znači da se naša privreda u velikoj meri oslanja na sopstvena sredstva i da ne bi bila jednako brzo pogođena presušivanjem bankarskih kredita kao ove zemlje. Međutim, iz istih razloga, sposobnost naše privrede da se oporavi posle krize zavisiće od toga da se ova sredstva ne iscrpe. Posebno pitanje je što većinu privrednih subjekata čine poljoprivrednici i MSP. MSP stvaraju oko 27% a poljoprivrednici oko 6 % BDP-a. Čak oko polovine MSP ne zadužuje se kod banaka, a veći deo onih koji se zadužuju radi to retko.  U ovim uslovima banke ih neće dovoljno poznavati da bi ušle u rizik.  Da problem bude veći, banke od malih privrednika traže garancije ličnom imovinom. Koliko će njih biti spremno da rizikuje imovinu? I koliko je, u ovim uslovima, fer da im se to traži? Srbija nema razgranatu mrežu posebnih institucija posvećenih podršci i finansiranju MSP kakve imaju druge zemlje. Na primer, nemački paketi mera predviđaju da se kroz te mreže direktno upumpavaju značajni iznosi pomoć za likvidnost (750 milijardi evra), kako za MSP, tako i za velika preduzeća.

Država treba da priskoči u pomoć NBS. Dobro bi bilo kad bi zapravo ubrzala isplatu svih svojih obaveza koje se još uvek vuku po sudovima ili čekaju na red u Trezoru. O prvim potezima Vlade manje znamo, ali se nadam da za sad bar nastavlja da troši i redovno plaća svoje obaveze, kako bi njena „moćna“ tražnja i likvidnost usporile sunovrat privrede – sve dok ciljane mere u najavljenom paketu ne budu stavljene u pogon. Takođe u vrlo kratkom roku, očekujem da država pomogne likvidnost sistema kroz segmentirano odlaganje dela poreskih obaveza – po različitim stopama za različito pogođene sektore pa i za različite veličine preduzeća. Malecka kamata podstakla bi one kojima likvidnost ipak nije potrebna da poreze ipak plaćaju. Likvidnost će država upumpavati i kroz sredstva pomoći koje odredi. Ona je već podelila subvencije penzionerima, a trebalo bi da razmotri da kao komplement podeli i subvencije po zaposlenom za MSP, naročito za preduzetnike u najpogođenijim granama. Tako bi se dosegao značajan broj domaćinstava.

Mnoge države u svetu (i Slovenija među njima) najavile su otkup korporativnih obveznica koje će verovatno da ciljaju na ugrožene sektore. U Srbiji nema korporativnih obveznica, ali bi se sad moglo razmotriti da se kroz pomoć privredi podstakne njihova kreacija i razvoj tržišta. Na primer, vredi promisliti o ekonomskoj opravdanosti, a potom i o operativnoj izvodljivosti sekjuritizacije potraživanja od određenih segmenata korporativnog sektora, naročito MSP. Na primer, administrativna sekjuritizacija 30% potraživanja privrede od MSP-ova sa određenim karakteristikama (veličina, sektor, prethodna uspešnost poslovanja). Te bi se hartije mogle zapakovati u pakete koje bi banke otkupljivale uz olakšane kreditne uslove i garancije od strane države. Posle krize, banke bi mogle da raspakuju pakete, naplaćuju potraživanja, i trguju tim hartijama. Najverovatnije, nastale bi organizacije koje bi se posvetile proceni vrednosti, kupovini i naplati takvih hartija. Za razliku od mnogih drugih scenarija, rizik od takvog ubrizgavanja likvidnosti bio bi podeljen između banaka i države, a njegova cena mogla bi se izračunati unapred.

Srpska privreda neće izaći jača iz ove krize, kao što se to neće desiti ni sa privredom ostatka sveta. Ipak uz političku volju i poslovičnu sposobnost srpskog društva da na brzinu i uz improvizaciju za malo vremena učini mnogo u teškim uslovima, Srbija može iz ove krize da izađe sa značajno ojačanim sistemom makroekonomskog upravljanja. To bi joj omogućilo da bar u oporavljanju od krize bude među bržim, umesto među najsporijim zemljama.

 

CEVES u poseti inostranim ekonomskim institutima

27. Nov 2018

Prethodne nedelje predstavnike CEVES-a ugostili su austrijski institut “Austrian Institute for SME research”,  i dva mađarska insituta “GKI Economic Research” i “Institute for Economic and Enterprise Research”.

Direktor CEVES-a, gospodin Nemanja Šormaz, sa saradnicom posetio je Beč radi uspostavljanja i razvijanja saradnje sa međunarodnim partnerima. Sva tri insituta u fokusu svog rada imaju istraživanje i analizu malih i srednjih preduzeća, sa naglaskom na redovno praćenje poslovne klime, što je takođe u CEVES-ovom istraživačkom fokusu.

Razgovor se vodio sa relevantnim predstavnicima, radi razmene iskustva o metodologiji, upravljačkoj strukturi, kao i o saradnji sa donosiocima odluka i preduzećima. Predstavnici CEVES-a su upoznali rukovodstvo sva tri instituta sa dosadašnjim istraživanjima i radom CEVES-a u Srbiji na temu malih i srednjih preduzeća.

Ova poseta je rađena u okviru projekta sa Nemačkom organizacijom za međunarodnu saradnju (GIZ) – „Razvoj privatnog sektora“.

Direktor CEVES-a Nemanja Šormaz sa Thomas-om Oberholzner-om, Izvršnim direktorom „Austrian Institute for SME research“

CEVES se pridružio inicijativi Globalni dogovor Ujedinjenih nacija

18. Oct 2018

Centar za visoke ekonomske studije postao je članica svetske platforme Globalnog dogovora Ujedinjenih nacija. Globalni dogovor Ujedinjenih nacija posvećen je promovisanju društveno odgovornog poslovanja i sa preko 10.000 članova iz više od 145 zemalja predstavlja najmasovnije dobrovoljno udruženje na svetu.

CEVES je svoje aktivnosti u okviru ove incijative započeo prezentovanjem svojih nalaza o ciljevima održivog razvoja u Srbiji na Skupštini članica Globalnog dogovora u Srbiji, održanoj 4. oktobra 2018. godine u prostorijama Privredne komore Srbije.

Globalni dogovor čini praktični okvir za razmenu stručnih znanja i unapređenje poslovne prakse preduzeća članica Globalnog dogovora posvećenih integraciji osnovnih i univerzalno prihvaćenih načela iz oblasti zaštite ljudskih i radnih prava, zaštite životne sredine i borbe protiv korupcije. Globalni dogovor nije regulatorno telo. Udruženje ne kontroliše, ne nameće i ne vrednuje ponašanje ili akcije pojedinih preduzeća. Umesto toga, Globalni dogovor se oslanja na odgovornost, transparentnost i utemeljeni poslovni interes preduzeća, organizacija iz nevladinog sektora, udruženja i akademskih institucija sa osnovnim ciljem iniciranja i razmene znanja o konkretnim akcijama koje u praksi promovišu i primenjuju osnovna načela društvene odgovornosti.

Globalni dogovor od svojih članica očekuje da prihvate, podrže i promovišu, u okviru njihove delatnosti, sledeće osnovne vrednosti iz oblasti zaštite ljudskih i radnih prava, zaštite životne sredine i borbe protiv korupcije u okvir 10 principa.

  • Princip 1: poštovanje i podrška zaštiti međunarodno priznatih ljudskih prava
  • Princip 2: obezbediti da se ne krše ljudska prava tokom poslovanja
  • Princip 3: podrška slobodi udruživanja i primeni prava na kolektivno pregovaranje
  • Princip 4: ukidanje svih vrsta prinudnog i prisilnog rada
  • Princip 5: zabrana zapošljavanja dece
  • Princip 6: eliminacija diskriminacije na radnom mestu
  • Princip 7: odgovoran pristup životnoj sredini
  • Princip 8: podrška projektima koji štite životnu sredinu
  • Princip 9: učešće u razvoju tehnologija koja ne škode životnoj sredini
  • Princip 10: borba protiv korupcije u svakom njenom obliku, uključujući iznuđivanje i podmićivanje

Kori Udovički učestvuje na sastanku Visokog savetodavnog odbora Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja u Njujorku

18. Jul 2018

10.jun 2018.

Danas se u Njujorku završava prva sednica Visokog savetodavnog odbora Ujedinjenih nacija za ekonomska i socijalna pitanja u kojem učestvuje Kori Udovički, predsednica Upravnog odbora Centra za visoke ekonomske studije (CEVES). Odbor je novo savetodavno telo koje podržava idejno vođstvo UN na ostvarivanju ambiciozne agende 2030, tj. ostvarivanja globalnih ciljeva održivog razvoja. Odbor ima 16 članova među kojima su bivši šefovi država (Rikardo Lagos i Ernesto Zedillo), laureati nobelove nagrade (Džozef Štiglic), i drugi intelektualni lideri poput Džefrija Saksa, i Hose Antonia Okampa.

Na sastanku su razmatrani svetska ekonomska situacija, izazovi u finansiranju održivog razvoja, i ekonomsko-socijalne implikacije globalizacije i korišćenja naprednih tehnologija kao i međunarodnih migracija. Gospođa Udovički je na sastanku naglasila da se nalazimo na početku dubokih promena u organizaciji globalnog poretka, i da je teško znati kuda one idu. Stoga je od izuzetne važnosti da se ideje multilateralizma i zaštite života i dostojanstva svakog pojedinca na planeti za koje se UN zalažu snažno promovišu, uključujući kroz nove medije i direktniju komunikaciju sa građanima sveta.

 

Potpisan sporazum o saradnji između Univerziteta Metropolitan FEFA i CEVES-a

07. Sep 2017

7. septembar 2017. godine

Univerzitet Metropolitan FEFA i Centar za visoke ekonomske studije potpisali su sporazum o saradnji, čime su se stekli uslovi da se dobre prakse između ove dve institucije prošire i studentima FEFA pruži prilika praktičnog iskustva u okviru oblasti delovanja CEVES-a.

Sporazum predviđa organizaciju studentskih praksi od strane CEVES-a, unapređenje i razmenu znanja i praktičnih iskustava između studenata i nastavnika FEFA  i saradnika i partnera CEVES-a.
Ugovor su potpisali direktor Centra za visoke ekonomske studije gospodin Nemanja Šormaz i  dekan Univerziteta Metropolitan FEFA gospodin Nebojša Savić.

Centar za visoke ekonomske studije ističe zadovoljstvo pokretanjem ovog partnerstva i veruje da će se saradnja odvijati na obostrano zadovoljstvo i u korist sticanja praktičnih znanja studenata.

 

Gostovanje Danijele Bobić, Programskog direktora CEVES-a, na Radiju Beograd 1 o preduzetništvu mladih u Srbiji

26. May 2017

26. maj 2017. godine

Danijela Bobić, Programska direktorka Centra za visoke ekonomske studije (CEVES) gostovala je u sredu, 24. maja u emisiji “U središtu pažnje” koja se emituje svakog radnog dana na Radiju Beograd 1. Emisija je bila posvećena rezultatima CEVES studije “Mapiranje prepreka za preduzetništvo mladih u Srbiji”. Pored gospođice Bobić, gosti emisije su bili i Miša Živić predstavnik kompanije LeanPay, i Nemanja Glavinić iz organizacije Dostignuća mladih u Srbiji.

Pozivamo vas da poslušate diskusiju o preprekama na koje mladi nailaze u slučaju da su dovoljno hrabri da započnu sopstveni biznis, o primerima dobrih praksi iz drugih zemalja, pitanjima mikro zajmova, potrebi olakšica za mlade u prvoj godini poslovanja i poimanju preduzetništva u srpskom društvu.

Časopis “Biznis & Finansije” – Međunarodna konkurentnost malih i srednjih preduzeća (MSP)

29. Dec 2015

29. decembar 2015. godine

Danijela Bobić, programski direktor Centra za visoke ekonomske studije (CEVES), napisala je tekst za januarski broj stručnog časopisa „Biznis i Finansije“, na temu međunarodne konkurentnosti malih i srednjih preduzeća (MSP). U tekstu je prikazana aktivnost srpskih MSP, njihova sposobnost da izlaze i opstaju na stranim tržištima, kao i u kojim je sektorima uočena značajna baza zdravih MSP, koja su uspevala da rastu i razvijaju se putem dinamičnog izvoza i na taj način pokrenu rast celokupnog sektora.

U tekstu se ističu ključne prepreke ostvarivanju snažnije međunarodne aktivnosti MSP, prvenstveno u domenu izvora finansiranja i kapaciteta potrebnih za pronalaženje inostranih kupaca i sagledavanje trendova i zahteva inostranih tržišta. U korist tome govori i činjenica da je tek 18,7% MSP izvoznika sposobno da izvozi na isto tržište tri godine za redom. Kao odgovor na ovaj problem, donosioci odluka značajnu pažnju moraju posvetiti uključivanju većeg broja MSP u međunarodne tokove, kao i kreiranju uslova za njihov opstanak na inostranim tržištima. CEVES želi da inspiriše stručnu javnost i donosioce odluke na otvaranje debate o potencijalnim razvojnim politikama, koje bi kroz uklanjanje postojećih barijera pružile podršku kontinuiranom izvozu MSP.

Časopis “Biznis & Finansije” – Indeks razvojnih potencijala razmenjivih sektora u Srbiji 🗓

11. Dec 2015

11. decembar 2015. godine

U najnovijem izdanju časopisa „Biznis i Finansije“ Nemanja Šormaz, direktor Centra za visoke ekonomske studije (CEVES), predstavio je nalaze studije „Indeksa razvojnih potencijala razmenjivih sektora u Srbiji“. U tekstu je predstavljena podela sektora sa razvojnim potencijalnom na aktivne i pasivne, kao i njihove karakteristike.

Prezentacija nalaza studije CEVES-a imala je za cilj isticanje značaja određenih privrednih sektora za celokupan privredni rast Srbije, kao i mogućnost kreiranja razvojnih strategija „kreiranih po meri“ koje bi bile usmerene upravo ka povećanju konkurentnosti sektora i izvoza. U narednom periodu, CEVES će ažurirati studiju na osnovu podatka iz 2014. i na taj način zainteresovanoj javnosti još bolje približiti razvojne potencijale srpske privrede.

Prezentacija studije „Indeks razvojnih potencijala sektora u Srbiji“ Upravnom odboru Privredne komore Srbije

06. Oct 2015

6. oktobar 2015. godine

Na sednici Upravnog odbora Privredne komore Srbije 6. oktobra 2015. godine, CEVES je predstavio rezultate studije pod nazivom „Indeks razvojnih potencijala sektora u Srbiji“. Istraživanje je podržano i sprovedeno u saradnji sa Privrednom komorom Srbije. Studija je deo jednog šireg projekta koji za cilj ima što bolje upoznavanje razvojnih šansi srpske privrede koje treba da budu poluga budućeg rasta i definisanja fokusirane sektorske podrške. CEVES će u narednom periodu studiju predstaviti i široj javnosti.

Kopaonik Biznis Forum 2015 – Prezentacija izveštaja “Performansa realnog sektora Srbije”

23. Mar 2015

23. mart 2015. godine

Na Kopaonik business Forum-u 2015, CEVES je predstavio svoju studiju „Performansa realnog sektora u Srbiji“. Projekat je bio podržan od strane USAID Projekta za održiv razvoj. CEVES je ovim istraživanjem nastojao da ustanovi konkurentnost preduzeća u Srbiji, prema veličini, privrednim granama i regionima. Prezentaciju je otvorio američki ambasador, gospodin Majkl D. Kirbi, koji je naglasio da privatni sektor „treba da raste kako bi absorbovao nezaposlenu radnu snagu u Srbiji”.

Analizirali smo trenutno stanje srpske privrede, trendove u kretanju i strukturi izvoza, konkurentnost pojedinačnih sektora i one sa najvećim potencijalom za rast. Osnovni cilj našeg istraživanja jeste da se ukaže na sektore sa najvećim potencijalima, koji imaju sposobnost da pokrenu održivi rast i razvoj privrede. Izvoz mora da igra glavnu ulogu u pokretanju privrednog rasta Srbije, a da bi se to postiglo neophodno je unapređenje međunarodnog poslovanja sadašnjih izvoznika, ali takođe i podsticanje neizvoznika da izađu na inostrana tržišta.